Matanovo gumno

Projekt 365.175: 마더 (2009.) - Mother

2012-02-02T14:21:00.002+01:00

Bong Joon-hoov Memoriesof murder bio je dobar film. Pokupioje sa Zapada sve žanrovske obrasce i od njih napravio nešto autentično svoje.Bila je to Koreja istovremeno poznata i nepoznata, tajanstvena i obična. Naokose otkrivala lako, a samo je čekala prigodu da se opet zakloni pogledu. BongJoon-ho je shvatio kako prodati vlastitu zemlju strancima i to mu je pošlo zarukom. To što je prodavao žanrovski kodiranu sliku nikoga nije pretjeranozanimalo. Šest godina nakon „Memories of murder“ Bong Joon-ho je snimio Mother - film čiji je uspjeh bio teknešto manji od uspjeha „Sjećanja“. Estetika pastiša ponovno je došla doizražaja (ovaj su put utjecaji Hitchcockai više nego očiti), okviri kronotopije isti su kao i prije, a i epizodnilikovi nesposobnih i nezainteresiranih policajaja dobivaju svoju minutažu.Utjecaj američke pop-kulture na pop-kulturu Južne Koreje vidljiviji je no prijei ovaj put ne ostaje u granicama stilskih i žanrovskih obrazaca. Ovaj put BongJoon-ho poseže za direktnim referencama (CSI)koje su i tamo, kao i ovdje, očito postale samostalnim označiteljima. Sve to nebi vrijedilo pišljiva boba da „Mother“ nije pametno napravljen film. Pametnijeod mnogih mu suvremenika. Možda to govorim samo zbog toga što mi se sviđasuvremena južnokorejska kinematografija pa u njoj vidim i ono čega nema, no utom je slučaju to samo moja greška. Nitko vas ne tjera da mi vjerujete.

U svakom slučaju,internetske analize Bong Joon-hoova filma fokusirale su se na jedan od dvaaspekta (pade mi na pamet da je film ukratko recenziran i u trećem broju Filmonauta) – ili na aspektkriminalističke priče ili na aspekt dominantne majke. Pri tome nitko nije obratiopozornost (ili mi je to promaklo) na ono što mi se čini integrlanim dijelomfilma – na aspekt društvene kritike. Sjevernokorejska vlast ustraje na tvrdnjida su njihova južnokorejska braća okupirana. Okupator je, dakako, Amerikanac iideologija koju on sa sobom donosi. Jedan od negativnih aspekata američke kolonizacijeje i pojava konzumerističke ideologije. Čini mi se da je „Mother“ primarnousmjeren na kritiku suvremeog korejskog društva u kojem vidi žrtvukonzumerističke kolonizacije. Kako se ovo manifestira? Jedna od glavnih temakoja se provlači kroz film je ekonomija. Prikazana kroz prizmu siromaštva ineimaštine. Ubijena se djevojka kurva naokolo za šaku riže. Korejska mladež jeopsjednuta posjedovanjem najnovijih tehnoloških spravica i šarenih krpica. Radničkaklasa ne može platiti odvjetnika. Bogati kreiraju pravila sustava i imuni su nanjegove kontrolne mehanizme. Funkcionalno društvo ne postoji, ili barem nepostoji za siromašne. Na gornjim razinama vertikale mirno je i sunčano.Uređeno. Pri dnu se nalazi svijet prepušten samom sebi, gurnut do stanjaživotinjske okrutnosti i zakona jačega. Suvremeni kapitalizam i ideologijaslobodnog tržišta proizvode ovakve odnose. Konačna je posljedica dosljedneprimjene tako postavljenog sustava besmislena smrt u nekom zapuštenom kućerku.Smrt za koju će se naći neki provizorni krivac, ali i smrt koja nećeinteresirati nikoga. Interes se javlja tek onda kad ta smrt direktno ugrožavanečiji tuđi opstanak (u ovom slučaju opstanak nuklearne zajednice i opstanakprivida funkcioniranja sistema). Centralno pitanje filma klasično je pitanjedetektivskih filmova – tko je ubojica? Pronaći ubojicu znači pronaći krivca,osobu ili instituciju koja je napravila nepoželjnu transgresiju pravila i kojazbog toga mora biti kažnjena. Kršiti pravila dopušteno je samo onima koji ih ipišu. Tko je dakle, odgovoran, za smrt mlade korejske djevojke?

„Mother“ je punnepouzdanih pripovjedača, a jedino „objektivno“ oko je oko kamere koja namodlučuje ne pokazati sve. Moment otkrivanja ubojice, koji po svim pravilima ipropisima lijepo dolazi pri kraju filma, zapravo ne otkriva ništa. Osoba kojaidentificira ubojicu i sama je potencijalni ubojica i daleko je od toga da budepouzdani svjedok. Što se zaista dogodilo nazire se samo u fragmentima – sva ostalanadogradnja odvija se u modalitetu trača. Iz tih fragmenata (onih djelova filmaprikazanih objektivnom kamerom) može se izuvći tek nekoliko činjenica - Cura jeubijena, ostavljena je na vidljivom mjestu, policija je nezainteresirana zaiscrpnu istragu, curin život nije bio lak, ekonomija je dominantni modusinterakcije među ljudima, pravda i pomoć kupuju se novcem. Ubojstvo se dogodiloizmeđu kadrova i sam čin ubojstva ostaje nam zakriven. Ono što vidimo je tekposljedica – mrtvo tijelo obješeno o ogradu. Može li se ova slagalica, poputRubikove kocke, presložiti bez posezanja za ključevima kriminalističkog filmai/ili psihološke drame? Čini mi se da može.

U takvompreslagivanju grad postaje metonimijski prikaz društva u cjelini. Tijelo jeostavljeno na vidljivom mjestu ne bi li privuklo pažnju. Fokusiralo pogled.Adresat pogleda istovremeno je unutardijegetski građanin i izvandijegetskigledatelj. Tijelo privlači pažnju i zaziva osvetu. Stigmatizaciju krivca. Nokrivca nema. Do njega se ne može doći osim arbitrarnim presuđivanjem. Tj.krivca nema u liku konkretne osobe. Nema nikoga koga se može označitipsihopatom i odstraniti ga iz društva. Slijedeći objektivne činjenice, dolazimodo zaključka kako je krivac samo društvo. Društvo čiji su mehanizmi odvelidjevojku na put bez povratka. Krivci su dakle svi građani Joon-hoovog grada ipreko njih svi promatrači s ove strane ekrana. Potraga za krivcem po logicikriminalističkog žanra nije ništa drugo doli samozavaravanje.

„Mother“ je, dakle,potiho ruganje Južnoj Koreji, a i svim ostalima jer je Joon-ho svjestan da ćemu film, na račun prethodnih uspjeha, biti distribuiran izvan zemlje. Jednojako dobro i dakako slabo primjećeno ruganje. O nekim je stvarima najlakše nemisliti.

Redatelj: BongJoon-ho

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/382454052/mother.2009_mx.part1.rar

http://rapidshare.com/files/382464110/mother.2009_mx.part2.rar

http://rapidshare.com/files/382474715/mother.2009_mx.part3.rar

http://rapidshare.com/files/382495256/mother.2009_mx.part4.rar

Pass: monoxera.blogspot

Projekt 365.174: Čudotvorni mač (1950.)

2012-01-29T21:18:00.001+01:00

Prilično mi je nevjerojatno da postoji film poput Čudotvornog mača. Američka B-produkcija puna je takvih proizvoda, japanska ih i danas izvozi, ali da je takvo nešto snimljeno u Jugoslaviji 1950., par godina nakon rata i „povijesnog ne“, naprosto me fascinira. Diskurs ovog filma sjajno se uklapa u politički kontekst tog vremena bez da i jednom rječju imenuje neprijatelja. Simbolička uloga Baš-Čelika, nekad zauzdana na predstavljanju osmanlijske prijetnje, sada se protengula i na Hiltera, i na Staljina, i na Pavelića, i na zle imperijaliste svih vrsta. Kako već tko voli. Tko zna bi li ikad bio snimljen da su ga autori i kojekakvi odbori prepoznali kao fantasy (što je čitanje na kojem inzistira Žiljak). Da je fantasy bio upola popularan i poznat kao što je danas (jedna od legendarnijih epizoda Zagora, epizoda koja ima kultni status i u koju se „ne dira“, je nemušta kombinacija Gospodara prstenova i B-fantastike. Takvom se uspjehu ne treba čuditi ako znamo da je većini čitatelja, kako mlađih tako i starijih, tolkinovski fantasy bio apsolutna nepoznanica) projekt ovoga tipa vjerojatno bi naišao na nepremostive prepreke. Dok su sa svih frontova otpočinjali napadi na truli kapitalistčki proizvod poput stripa, drugoj su se kapitalističkoj truleži dodijelila značajna sredstva i nastao je „Čudotvorni mač“ – apsolutno neočekivan film koji je na političkom planu bio daleko pregnantniji i stilski dotjeraniji no što su to bili raniji jugoslavenski filmovi poput Slavice Vjekoslava Afrića i gomile sličnih. I ne treba se zavaravati niti omalovažavati stvari – „Čudotvorni mač“ nije film B-kategorije. Čak i danas, više od pola stoljeća nakon premijere, još uvijek je u stanju iznenaditi nekim redateljskim rješenjima i biti svjež i zanimljiv.

Zanemarimo li neke stilske dubioze i pripišemo li ih vremenu nastanka (premda se regionalna kinematografija ni danas nije sasvim odvojila od ideje da je kazališno deklamiranje poželjna stvar na filmskom platnu), pred nama će se otvoriti jedan od boljih i ambicioznijih filmova ikad snimljenih na ovim prostorima. Možda je upravo to ono što me najviše obradovalo – ta ambicija i izostanak danas raširene potrebe da se svijetu prikažemo kao egzotično i jadno mjesto puno čudnih ljudi bez perspektive. I da kojim slučajem dođete na prijemni ispit Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu sa scenarijem nalik „Čudotvornom maču“ nekako sumnjam da bi uspjeli oboriti komisiju s nogu. Vremena su se promijenila i sad sami sebe vidimo kroz prizmu malih, festivalskih filmova, servirajući Zapadu ono što isti hoće, pri tom potpirujući predrasude i udaljavajući publiku od domaćeg filma. Suvremeni hrvatski fantasy film očito je veća fantastika od fantasy filma u Jugoslaviji '50-ih.

Nisam nešto raspoložen za analizu ideologije, a bome ni morfologije ovoga filma. Neka dostatno bude kasti da je Nanovićev film kodiran na jednostavnom principu sukoba dobra i zla. I kao što se u Tolkienovu ikonografiju mogu upisati raznorazni sadržaji, tako se mogu i u Nanovićevu. Ona jest pojednostavljenja (utoliko što se razvija po principu bajke) no kontekst nastanka, od kojega se mi ovdje nikako ne možemo odlijepiti, daje joj dodatne semantičke note. Nanović je, čini se, bio nešto pametniji u toj plovidbi kroz brzace i rukavce poslijeratne jugoslavenske ideologije. Pametniji utoliko što je napravio film savršenog parazitskog karaktera – film koji se može nakeljiti na svaki sustav i svirati mu u korist, neovisno o vrsti i karakteru neprijatelja u tom trenutku.

Projekt 365.173: Profondo rosso (1975.)

2012-01-24T20:38:00.001+01:00

Nemam ništa protiv gialla i uvijek ću rado pogledati Bavine, Argentove, Albertinijeve ili Rafaninijevefilmove no nešto mi s Profondorossom nije štimalo. Možda zbog toga što sam u relativno kratkom razmakupogledao ranije Argenotve filmove i uočio kako se ono što je nekada bilo stilpolako pretvorilo u manirizam. A manirizam, ako ne parodira sam sebe ili baremne pokuša uvesti novi element u paradigmu, mi nikad nije bio pretjeranoprivlačan. Smatram ga čistim gubitkom vremena – interakcijom u kojoj je zabavnosamo onom koji govori i to samo zbog toga što uživa u boji vlastitog glasa. Argentoje posložio sve kako spada. U skladu s načelima žanra koja je i sam djelomičnosmišljao. Rezultat te brižljive konstrukcije je kula od karata koja se ruši čimodustanete od pravila igre. Priznajem neka kritička čitanja Argentovog radakoja ističu da je njegov glavni pripovjedni alat princip asocijativnosti, a nekauzalnosti i vidim kako je taj princip, izveden na ovakav način, mogaofunkcionirati sredinom sedamdesetih. No, nakon hrpe žanrovskih filmova koji suse na ovaj ili onaj način bavili manijacima, nakon hrpe filmova u kojima su seredatelji igrali psihoanalitičara-amatera i nakon što su godinama manipulirali nama, nekadašnji efekti „Profondorossa“ više nam ne mogu ni obrvu podignuti. S obzirom na to da je asocijativniefekt izblijedio, jedino što nam ostaje je racionalistički pristup. Pristupkoji, na žalost, inzistira na logičkoj dosljednosti i unutrašnjoj koherentnostidanog materijala. Naoko se tu „Profonodo rossu“ nema što zamjeriti. Koliko godbizaran bio i koliko god arbitraran u svom nastupu bio, „Profondo rosso“ jekoherentan, dosljedan i polazišnu ideju čuva do kraja. Problem, dakako, leži usamoj ideji.

Argento mora imatijunaka. Svaki kriminalistički film koji koketira s trilerom i hororom moraimati junaka. Nekoga s kim će se gledatelj identificirati. S kim će dijelitiiskustvo filma. No, taj junak mora odgovarati karakteru priče. mora poštovatineku logiku, bilo vanjsku – stvarnu bilo simboličku – arbitrarnu. Marcus Daly (David Hemmings) se opire svakoj logici. Psihoanalitička čitanjaovog filma podarila su mu simboličku ulogu (kao što to psihoanalitička čitanjaobičavaju činiti). U toj interpretaciji Marcus je zrcalni odraz ubojice. Stabilnaindividua koja je razriješila Edipov kompleks i na račun toga se, prihvatljivoneurotična, integrirala u društvo. U takvoj slici Marcus može funkcionirati.Problem s Marcusom javlja se kad na njega pimjenimo kriterije svakodnevnelogike. Marcus je pijanist (buržoaski umjetnik – suptilno sprdanje s tom idejomnajbolji je dio ovog filma) koji sasvim slučajno svjedoči brutalnom ubojstvu,Marcus je uz to i Amerikanac u stranoj zemlji kojemu talijanske vlasti (zatošto su zle) jedva čekaju uzeti putovnicu i poslati ga doma. Taj i takav Marcus,bez ikakvog rezona i razloga, odluči se dati u detektivske vode i krenuti uzduži poprijeko u potragu za ubojicom, unatoč tome što mu ovaj prijeti smrću.Ostatak filma bavit će se Marcusovim putešestvijama u derutnim kućerinama, rodnimčarkama (Marcus je mizogina pizda što se njegovoj slučajnoj družici Dariji Nicolodi nimalo ne sviđa) idugim, praznim kadrovima Marcusovog bivanja na ulicama i u prostorijama. Danisam sve to vidio u ranijim Argentovim filmovima (slučajni i neuvjerjlivijunak, psihička trauma, parapsihologija, pravocrtna struktura) možda bi me se iviše dojmilo. Ili se barem ne bih vrpoljio čekajući da film završi.

Problem sažanrovskim filmovima koji žanr shvaćaju ozbiljno i dosljedno jest to što supredvidljivi. Ovisno već o tome koliko ste verzirani u nekom žanru, s većom ilimanjom uspjesnošću možete predvidjeti sve postaje na putu. Od početka do kraja.Taj je put nekad duži, a nekad kraći. U ovom je slučaju bio predug, a Argentose nije potrudio da nabavi mezu ili kakvu rakijicu ne bi li put brže prošao.Štoviše, od putnika je tražio da na svakih par kilometara stanu i poslušajulokalnog političara, babu vračaru ili reviziju financijskog izvješća nekemegakorporacije. Na svu sreću, ovo se putovanje više ne odvija u zatvorenimprostorima iz kojih je, ako već ne nemoguće, a ono barem neugodno izaći.Sjedeći u miru vlastitog doma, tješite se spoznajom da je šumska staza odmah tublizu i da je moguće sići s puta bez da vas itko primjeti. Nova nam tehnologijaipak daje neke privilegije.

Redatelj: DarioArgento

Propustili ste?Pogledajte:

Projekt 365.172: Nuit et brouillard (1955.)

2012-01-22T19:00:00.002+01:00

Ne čini mi se da je, nakon šezdeset godina eksploatacije,više moguće doprinijeti diskursu o Holokaustu. Stoga neću ni pokušavati.Pametniji ljudi od mene, od kojih su neki iskusili sve ljepote rješavanjažidovskog pitanja, rekli su sve što su imali reći i te zabilješke ostaju kaouspomena na jedno suludo doba kojeg iz sve snage pokušavamo zaboraviti. No, jaipak nisam povjesničar i sve zabilješke o koncentracijskim logorima, svasvjedočanstva i sve izvorne uspomene mahom su mi nepoznate. Osim onih nekolikotekstova Imre Kertesza, Prima Levija,Arta Spiegelmana i još ponekog imena kojeg se sad ne mogu sjetiti. Njihovaje priča o Holokaustu uglavnom fikcionalna. Što ne znači da je izmišljena.Njihovo je iskustvo uobličeno, razloženo i prenešeno kroz prizmu umjetničkeproze koja mu daje dodatnu, evokativnu i nerijetko stratešku dimenziju. Njihovisu tekstovi intimne priče i to je zapravo jedini diskus o Holokaustu kojipoznajem. Diskurs iz kojeg se može naslutiti dosta toga, ali se malo toga možeznati. Resnaisov film me dohvatiosvojim dokumentarnim djelovima (premda se ne treba zavaravati, Nuit et brouillard nije dokumentarnifilm – to je brižljivo složen filmski esej s istančanim osjećajem za retoriku),izvornim snimkama koje, u kakvom se god kolažu nalazile, govore same od sebe.

Fascinirala me je,i još uvijek se ne mogu odlijepiti od toga, prizemnost čitave stvari.Prizemnost koja pojmu istrebljenja daje svakodenvni, obični prizvuk. Kao da seradi o pozivu na čaj, neobaveznom druženju nedjeljom popodne. Kako inačeobjasniti postojanje filmskih zabilješki iz tog vremena? Četrdeset je koja, ratje posvuda, a Himmler ističe da sežidovsko pitanje mora efikasno privesti kraju. U logorima nema rata. Njihova jestvarnost toliko nadrealna da se neka budalasta ginjenja i kasapljenja pofronti s njom ne mogu ni usporediti. U tim i takvim logorima postoje ljudi skamerom. Kamerom koja snima izgladnjela tijela koja u bolnici čekaju na smrt,kamerom koja snima selekciju zatvorenika, kameru koja objektivno bilježi životu logoru i njegove protagoniste. Zapovjednik logora veselo maše sa zidina, njegovažena priređuje soareje, skupina zatvorenika mirno gradi objekt koji tek imapostati spalionicom. Tu nadrealnu stvarnost logora kamera bilježi bez osjećaja,objektivnim okom koje ne klasificira niti osuđuje. U leći kamere odražava sejedan sasvim običan dan i upravo je ta objektivnost ono što najviše plaši, štonajviše zastrašuje. Onog trenutka kad svakodnevnica Auschwitza postane nešto o čemu se mogu slati birokratskiizvještaji u komandu dehumanizacija postaje apsolutna, a krivnja se zaistaraspršuje. Štoviše, krivnja nestaje – u društvu strojeva ona ne može postojati.

„Nuit etbrouillard“ nije prvi film koji to ističe, ali zahvaljujući kontekstu unutarkojeg se ostvaruje njegovo pitanje postaje zanimljivije, ili barem vidljivije.Resnais (tj. Cayrol koji filmupodaruje riječi) zdvaja nad opravdanjem tipa „slijedili smo naredbe“. I sav ćecivilizirani svijet mudro klimati glavama i zdvajati zajedno s njima. No, kadtim istim riječima bude trebalo opravdati poteze vlastite vojske (a primjera odVijetnama i Alžira, preko Guantanama i Iraka pa do Domovinskog rata ima kolikohoćete) klimanje glavama će se naglo zaustaviti i zamijenit će ga uvrijeđenaracionalizacija. Ne treba se čuditi tome. Odavno već znamo da su strah ikonformnost koju pruža pasivnost daleko moćniji generatori ponašanja od moralneosude nekih fantomskih sudaca. Toliko nam je to poznato da se jednostavno trebazapitati čemu doista služe filmovi poput „Nuit et brouillard“ – efekta ili nemaili se u buci budala ne primjećuje. Ipak, depresija ne služi ničemu i zapravoje nusproizvod ovakvih filmova. Odabirem vjerovati da su nakon Resnaisova filmastvari ipak nešto bolje neg' što su bile. Premda znam da nisu.

Redatelj: AlainResnais

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/296215388/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part1.rar
http://rapidshare.com/files/296240967/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part2.rar

http://rapidshare.com/files/296268554/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part3.rar

http://rapidshare.com/files/296299024/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part4.rar

http://rapidshare.com/files/296330874/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part5.rar

http://rapidshare.com/files/296365658/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part6.rar

http://rapidshare.com/files/296405752/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part7.rar

http://rapidshare.com/files/296415971/Nuit_et_brouillard__Noche_y_niebla___Alain_Resnais__1955_.part8.rar

Projekt 365.171: Bill and Ted's bogus journey (1991.)

2012-01-21T13:43:00.000+01:00

Ah, osamdesete. Dekada u kojoj su se sastali ljubitelji trasha svih generacija. Nešto je bilonamjerno proizvedeno, a nešto – nešto je jednostavno bilo tako i od toga senije moglo pobjeći. Jasno, barem u ikonografiji američkog filma. I u spotovima Vlade Kalembera i Zdravka Škendera. Frizure, odjeća, jezik, muzika i glavni likovi – Bill and Ted's bogus journey vrištistilom osamdesetih, premda službeno spada u produkciju devedesetih. I tako mije žao što ovaj film nisam gledao onda kad je trebalo. Tamo negdje s desetakili jedanaest godina. Da sam ga pogledao onda, vjerojatno bi mi bio najboljifilm svih vremena. Draga uspomena iz djetinjstva, sama po sebi nevrijedna osimkao generator nekih drugih slika i sjećanja. Otprilike kao Voltron, He-man, Marvelovi crtićina Sky-oneu i Captain power and the soldiers of the future (ovo nitko živ odmojih vršnjaka nije gledao. Osim jednog klinca iz škole kojemu sa danas nesjećam ni imena. I da se o našoj školi snimao neki američki film, siguran samkojoj bi kliki nas dvojica pripadali). Gledajući ga sinoć po prvi put, pargodina prije no što ću stupiti u treće deseteljeće života, jasno mi je kako sampropustio divnu uspomenu i kako je više ne mogu na silu stvoriti.

Zašto moguprosjediti kroz najlošiji, najformulaičniji, najneinventivniji film s kung-fuom ili ninđama? Zato što sam natakvim filmovima odrastao (blažene piratske kopije u videotekama ranihdevedesetih) i dok se vrte na ekranu ne gledam ih više ja, gleda ih onaj klinackoji je jedini u ulici kupovao plave ninđa-romane, onaj klinac koji je maštao okatanama, onaj klinac koji je, jel u Gigantuili negdje drugdje, čitao stripove s BruceLeeom i onaj klinac koji iz nekog razloga nikad nije trenirao karate. Billi Tedd su apsolutno nepoznati tom klincu i on prema njima nema nikakvihosjećaja i zato je sinoć prepustio mjesto meni, pomalo ciničnom snobu kojegatakve stvari u biti ne zanimaju ali im ne može poreći da su dobro napravljene.Koncept filma je toliko umoboloan da se čovjek mora upitati jesu li sescenaristi kupali u kotlu LSD-a dok su bili mali. No, to je ona nenametljiva,dobrohotna umobolnost koja je toliko pretjerana da čovjeku, htio on to ili nenavuče, osmjeh na lice, a jednom kad se počne smijati benevolentnimkretenizmima, pojava Smrti mu dođe ko kec na desetku.

Fascinira me da jeamerička tinejdežrska komedija iz ranih devedesetih, od svih filmova koje jemogla parodirati, izabrala BergmanovSedmi pečat. Danas je taj film, zbog horde hipstera koji idu naokolo, nešto poznatiji (možda bi bilo boljereći da je poznat status „Sedmog pečata“ kao kultnog filma, ne i sam film) nočini mi se da je tih ranih devedesetih to bila opskurna referenca koju je malotko od ciljane publike uočio. To, ako ništa drugo, pokazuje da je „Bill andTed's bogus journey“ rađen s predumišljajem i da su ga radili inteligentnilikovi. Ne toliko zbog Bergmana koliko zbog činjenice što „Bill and Ted“funkcionira kao parodija tinejdžerske komedije. Netko je u toj Americi skontaoda ljudima komedije s poukom i brižljivo ispoliranim scenarijem (poput onih ukojima su se neprestano pojavljivale sestre Olsen) idu na živce pa je odlučio snimiti film lišen ikakvog razumas dva apsolutna kretena u ulogama glavnih junaka i to zapakirati u klasičnižanrovski obrazac koji je jedini ostao neoskvrnut. I prošlo mu je. Bill i Teddsu postali apsolutni junaci, neopjevani heroji razuzdane Amerike koja jeprigrlila stereotipne budaletine i poslala ih dalje u svijet fantazirajući o mirnojbudućnosti u kojoj će čitav svijet biti pod njihovim utjecajem. No,ikonografija osamdesetih je na svu sreću nestala s lica zemlje, te sugeneracije odrasle, a novi su klinci prigrlili neke druge junake i neštodrugačije žanrovske obrasce pa su Bill i Tedd lagano potonuli u zaborav. Nijeto neki gubitak za svijet u cjelini, no gubitak je za američku komediju. Unovom američkom filmu ovakva se kombinacija infantilne, a opet pametnonapravljene zabave rijetko kad može susresti.

Redatelj: PeterHewitt

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/251347525/h2o_-_Bill_n_Ted_bogus.part1.rar
http://rapidshare.com/files/251361937/h2o_-_Bill_n_Ted_bogus.part2.rar
http://rapidshare.com/files/251372003/h2o_-_Bill_n_Ted_bogus.part3.rar
http://rapidshare.com/files/251377500/h2o_-_Bill_n_Ted_bogus.part4.rar

Projekt 365.170: Allures (1961.)

2012-01-19T15:58:00.002+01:00

Ono malo povijesti filma što poznajem ni u jednom segmentune pokriva povijest eksperimentalnog filma. O eksperimentalnom animiranom filmuda i ne govorim. Na svim festivalima na kojima sam bio, redovito sam izbjegavaoprojekcije filmova poput Belsonovog Alluresa.Premda se za te projekcije rijetko kad trebala platiti karta, a publika nanjima bila više no šarolika. Uglavnom, neraskidivo sam vezan uz formaliziranepripovijesti. Uz priče. Fabulu i sve ono što se iz klasične književnosti iepske poezije u nekom trenutku preselilo na film. Modernistički pokretidvadesetog stoljeća, eksperimentalna i konceptualna umjetnost svake vrsteuglavnom me ostavlja ravnodušnim. Utuvio sam si u glavu da eksperimentalnaumjetnost predstavlja neku vrstu ucjene ili barem manifestaciju krajnjegegoizma. Pogodna je to forma za filozofiju kao i za manično slijeđenje određeneideje, ali je istovremeno i forma koja se na krajnje elitistički način odnosiprema publici. Čini mi se da eksperimentalni filmovi poput „Alluresa“ funkcionirajukao razgovor između dva filatelista. Drugim će filatelistima možda i bitizanimljiv. Svi ostali će umrijeti od anurizme izazvane dosadom.

To ne znači da je „Allures“dosadan film. U svojih sedam minuta vam jednostavno ne stigne dosaditi. Ono štostigne, pogotovo ako ste na tom području neobrazovani tuntle, jest podsjetitivas na screen saver. E sad, screen saver, barem ona njegovavarijanta koja je dolazila u najranijim inačicama Windowsa, jest distribucija piksela po ekranu vođena nekimmatematičkim modelom koji se, ovisno o vanjskim jedinicama, može konfiguriratitako da prima i bilježi signale iz vanjskog svijeta. Takva je tehnologija 1961.još uvijek bila prenapredna, pa se „Allures“ nisu mogli okoristitiinteraktivnom dimenzijom već su ostali u sferi pretkonfiguracije. Pravilni,simetrični, sferični, spiralni i fraktalni oblici „Alluresa“, harmoničnousklađeni s glazbom u pozadini, napravljeni su s ciljem izazivanja podražaja. Efektpodražaja može biti planiran ili nasumičan. Kako su slobodne asocijacijepotaknute zabranjenim derivatima egzotičnih biljki došle u središte pozornostinekoliko godina nakon Belsonova filma, čini mi se da iza „Alluresa“ stojičvrsti koncept. S obzirom na to da mi je autorova filozofija potpuno nepoznata,a neprekidno gledanje filma ne bi li mi se koncept ukazao ne čini mi seizrazito privlačnim, o „Alluresu“ više nemam što za reći.

Viđao samimpresivna konceptualna djela. I premda sam se uvijek mrštio, neka od njih minisu dala mira dok ih nisam, barem do neke mjere, razriješio. Rebus koji zadaje„Allures“ ni najmanje me ne intrigira. S obzirom na to da ga je američki Nationalfilm registry uvrstio na popis kulturne baštine američkog filmavjerujem da postoje neke formalne ili barem tehničke znakovitosti koje su naovaj ili onaj način utjecale na Belsonovu ili post-Belsonovu generaciju. Nekaih. Mislim da sasvim komotno mogu dalje i bez njih.

Redatelj: JordanBelson

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.mediafire.com/?fy920bhvu6q6b1v

Projekt 365.169: Saw VI (2009.)

2012-01-17T19:44:00.000+01:00

Gdje su oni lijepi dani kad su hororima vladali najobičnijipsihopati, demoni i kojekakvi poremećeni likovi koji su kasapili naokolo bezreda i načina i pri tom uglavnom šutili? Ako bi im se već desilo da progovore,onda bi govorili neke trešoidne budalaštine koje nitko nije uzimao zaozbiljno ikoje su uglavnom služile tome da se ljudi još malo smiju dok čekaju da idućaplava glupača pogine. E, a kad horor, koji je uz to i blaža varijanta torture-porna, odluči da mu je dosta togneobaveznog tona i krene s propovijedanjem, pokušavajući biti angažiran iosviješten, onda čitava stvar padne u vodu i u njoj se usmrdi. Dobro, pretjerujem.Ima pametnih horora, ima i horora čija simbolika i metaforika nadmašujunežanrovske filmove, a ima i gluposti poput Saw VI, filmova u kojem jedva čekate vidjeti nečije iznutrice (iakoniste aficionado takvih scena) samozato jer će to značiti da će, barem u tih nekoliko minuta, John Kramer prestati s guruiziranjem. „Saw VI“ se nameračio nasustav američkog zdravstva. Ja osobno nemam pojma kako američko zdravstvofunkcionira - nešto načujem, većinu toga ignoriram – ali sam nakon ovog filmaspreman stati u njegovu obranu. Ne zato što sam postao nešto pametniji iliinformiraniji, nego zato što sam vidio kakvim se argumentima služi suprotnastrana. Radije prijeći u neprijateljski tabor nego dopustiti da me zastupaovakva retorika. Još uvijek nisam postao militantni katolik ni zagovaračpristupa Europskoj uniji (unatoč tome što sam se susretao s Dawkinsovim knjigama i argumentacijomne-EU strane), ali sam sve bliži tome. No, to je apsolutno nevezano za film.

Torture-porn. Koliko god sekonzervativci zgražali nad njim, „Saw VI“ nije torture-porn. Ako ništa drugo, on barem pokušava podariti smisaoscenama mučenja i nasilja. Čini to lošije od Hostel-franšize ili Srpskogfilma, ali mu se trud ne može poreći. Prvi Saw je bio dobar film. Nastavljao se ne tradiciju devedesetih i na likinteligentnih socipata s jasno definiranim političkim ciljem, imao je sjajan,neočekivani završetak i ograničio se na okvir jedne sobe što mu je sjajnoposlužilo za istraživanje međuljudskih odnosa. Daljnji naslovi franšizeprogresivno su postajali lošiji, a logika koja je opravdavala otmice, mučenja iubojstva postajala sve slabija i slabija. Kuliminiralo je to u šestom nastavkukoji je raskrstio s logikom u svakom smislu, a Jigsawa napokon prikazao u pravom psihopatskom svjetlu (premda mise čini da takvo što nije bilo namjeravano). Doduše, po tom je pitanju filmprilično nejasan. Naime, ako su smrtonosne zamke edukativnog karaktera, akoosoba zatočena u njima treba izvući pouku iz tog iskustva, nema nikakvog smislada finalni test koji odlučuje o životu ili smrti bude u rukama drugih ljudi. Kakose to ipak dogodilo, ostaje nam zaključiti da je smrtonosni poligon šestogdijela tek sadistička mišolovka namijenjena osveti. Film je, doduše,ambivalentan po tom pitanju. Gledatelju nije sasvim jasno tko je postaviozamke, a psihopata okupljenih oko Jigsawa ima i više nego dovoljno.

Silovanje mrtvekrave nije ništa novo u filmskoj industriji. Premda to više nema nikakvogsmisla, poledat ću bilo što što ima veze s Nightmarein the Elm Street i svaka franšiza računa na ljude poput mene. „Saw“ jeokupio dovoljan broj poklonika da bi se mogao nastavljati unedogled, premda sije kroz godine postavio neka fabularna ograničenja koja mu ne dopuštajuprotezanje u beskonačnost. Čak i da ih probije, vjerujem da mu to ne binaškodilo. Filmovi poput „Sawa“ se ne gledaju zbog smisla, inteligencije,sjajne glume ili režije. Gledaju se zbog grešnog uživanja u kiču, zbog prilikeda se smijemo nečijoj tuđoj gluposti i, ako je vjerovati teoretičarima, zbogprilike za sudjelovanjem u pogubljenjima. „Saw VI“ ne zadovoljava prve dvijepotrebe. Glupom i napornom aktivistu ne možemo se smijati. Sjetite seteleevanđelista – oni nisu zabavni. Oni su naporni i potencijalno opasni. Nećuići toliko daleko da kažem da je „Saw VI“ opasan. Al' da je naporan – brate,jest.

Redatelj: KevinGreutert

Propustili ste?Pogledajte:

http://hotfile.com/dl/24773111/1700278/saw6-axxo.part1.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773296/33a08c7/saw6-axxo.part2.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773364/8b524a7/saw6-axxo.part3.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773410/d25ad8d/saw6-axxo.part4.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773448/1087088/saw6-axxo.part5.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773483/8624036/saw6-axxo.part6.rar.html

http://hotfile.com/dl/24773197/36330d3/saw6-axxo.part7.rar.html

Projekt 365.168: Rango (2011.)

2012-01-16T16:42:00.002+01:00

Animirani film ima probleme slične onima koje ima i strip. Odakle je došla i kako funkcionira predrasuda da je sve nacrtano automatski neozbiljno pa stoga namijenjeno djeci zaista ne znam. Takvo je mišljenje ipak dominantno, barem kod onih koji se ne bave ni jednom od spomenutih umjetnosti, i predstavlja nevjerojatnu prepreku razvoju animacije. Razni specijalizirani festivali na kojima se prikazuju „napredniji“ animirani filmovi u ovom su slučaju nebitni. Efekt koji proizvode i publika kojoj se obraćaju sasvim su specifični i nemaju prevelikih dodirnih točaka s komercijalnijim proizvodima. Ipak, poetika komercijalnog animiranog filma se, ponajviše zahvaljujući Pixaru, u posljednjih dvadesetak godina ponešto promijenila. Još uvijek se obuzdava i pazi što i kako govori, no ta autocenzura više nije vezana uz sam medij koliko uz izvanfilmska pravila nametnuta uvjetima distribucije i činjenicom da je film skup sport koji se mora moći prodati. Stupanj slobode ipak je ostvaren, a snalaženje u njemu i korištenje istoga razlikuje dobar animirani film od lošega. Kako je, i je li uopće, Gore Verbinski iskoristio tu malu, ali važnu slobodu? Tako što je napravio obiteljski film. E, sad – sintagma 'obiteljski film' mene neizbježno asocira na konzervativnu i pomalo zatupljujuću diznijevsku poetiku i lagao bih kad bih rekao da Rango nema dodirnih točaka s njom. Ipak, to nije ono što ga čini obiteljskim filmom. Takvim ga čine ikonografija i intertekstualni citati.

Ako vam još nije došlo do glave, 2012. je godina. Sama po sebi ta činjenica je beznačajna osim ako ne uzmete u obzir da su djeca, u koju je uperen marketinški ciljnik ovog filma, rođena prije desetak godina. Oni su prva generacija 21. stoljeća, generacija koja internet i njegove alate nikad nije doživljavala kao novotariju, na isti način kao što moja generacija nije doživljavala televiziju kao nešto vrijedno spomena. Svaka generacija upija ikonografiju iz dostupnog joj medija. Moja je odrasla na VHS-u i videotekama preplavljenim piratiziranim materijalom. Njihova je odrastala na neiscrpnom, apsolutno heterogenom internetskom arhivu koji se nikad nije zamarao valorizacijom i hijerarhizacijom dostupnog materijala. Pričaju mi prijatelji koji za kruh zarađuju radeći u školama kako se susreću s, kako bi to rekao Ivančić, tupilom od nekuženja kad im slučajno spomenu Branda, Bogarta ili Deana, a riječ je o imenima koja su čak i u ovom balkanskom rusvaju ostavila dubok trag. Oni su ikone jednog završenog vremena. Vremena koje je svoje legende proizvodilo po drugačijim pravilima. Istoj paradigmi pripadaju i filmovi Sergia Leonea, Chinatown i Clint Eastwood. Čak se i Gilliamov Fear and Loathing in Las Vegas nalazi na granici svjetova. Kad „Rango“ posegne za ovim referencama, neskriveno citirajući likove i scene na kojima su njegovi tvorci najvjerojatnije odrasli, u dječjim glavama ne dolazi do asocijativnog skoka. No, ponekom će roditelju smješak ozariti lice. Izaći će iz kina sretan što ga je „film za djecu“, nekim potpuno sporednim mehanizmima, vratio u doba u kojem je i sam bio dijete. To je ono što „Ranga“ čini obiteljskim filmom. Taj kratki povratak u zlatno, nevinije, doba u društvu vlastite, aspolutno nesvjesne djece. U određenim uvjetima iskustvo „Ranga“ nalikuje demonstraciji teorema kvantne fizike – istovremenom postojanju u prošlosti i budućnosti.

Ipak, promotrimo li „Ranga“ izvan obiteljskog konteksta, lišimo li se sentimantalnosti vezane uz prepoznavanje citata, ostaje nam suočiti se s time da „Rango“ nije dobar film. Previše je prepoznatljiv, previše predvidljiv i drži se pravila kao pijan plota. Ne pomaže mu čak ni Johnny Depp čiji su manirizmi (koje inače forsira već dugi niz godina) integralni dio vizualnog identiteta našeg junaka. Dizajn likova je najbolji dio filma premda mi se čini da je puno više pažnje posvećeno razvoju svijeta i sporednih likova nego razvoju glavnog junaka. Ekipa iz ILM-a odustala je od antropomorfnog sentimentalizma, nastanjujući svijet pseudo-Zapada stvorenjima iz čijeg se oblika bez problema može naslutiti njihov karakter. Pri tom se nisu ustručavali zaprljati ruke. Prašnjavi, zapušteni izgled Rangovog svijeta dodatan je hommage modernističkim westernima u kojima se potencirao zlokobni, gotovo primordijalni karakter američke modernizacije i kolonizacije Zapada. No, iza vizualne raskoši, iza brižljivo složene intertekstualne mreže, nalazi se jedan jednostavni, prosječni, prerasli univerzum čiji nas prikaz više ne može zadovoljiti. U onom polju slobode koje se otvorilo animiranom filmu Verbinski se nije najbolje snašao. Previše je suzdržan, premalo razigran i nekako prosječan. I ne treba mu tražiti opravdanje u konzervativizmu američke industrije. Dovoljno ga je usporediti s kratkim filmovima Texa Averyja nastalima prije više od pola stoljeća da bi se uočila razlika između zanatlije i umjetnika.

Redatelj: Gore Verbinski

Propustili ste? Pogledajte:
http://www.filesonic.com/file/2300752151/vedett-rango.720p.mkv

Projekt 365.167: The first deadly sin (1980.)

2012-01-14T15:36:00.002+01:00

Nakon odgledanih devet sezona NCIS-a i sedam sezona Bonesa(znam, znam) povratak u svijet oldskulpolicijskih filmova ispostavlja se kao popriličan kulturni šok. Ono što Sinatra traži kroz cijeli, dvosatni,film Gibbsova Abby bi riješila u 15minuta. Povratak iz digitalnog u analogno doba, u doba u kojem se pretraživanjebaza podataka nije odvijalo uz pomoć računalnih skripti iz današnje miperspektive izgleda kao povratak u neko mračno razdoblje srednjeg vijeka.Policijska je stanica derutna, osoblje nesmetano puši dok se preko telefonaobjašnjava s histeričnim babama koje su izgubile psa, buka igličnih printeraometa san ljudima koji žive tri ulice dalje, nema mobitela ni satelitskenavigacije; šupci uniformi i dalje su šupci u uniformi – to je barem ostalonepromijenjeno. Kao što je nepromijenjenom ostala i poruka: Postoji Sustav - Sustavje korumpiran i neučinkovit - Da bi se činilo dobro treba djelovati vanSustava. Poruka je to kojom su se na ovaj ili onaj način bavili svikriminalistički filmovi od samih početaka tog žanra. Ti su filmovi dijeliliideju o postojanju Dobra i Zla, čije su granice bile zamućene neprikladnopostavljenim sustavom. Junak klasičnog policijskog filma mora unijeti ravnotežuu društvo izjedeno vlastitim pravilima i poput kakvog mitološkog heroja kaznitinegativce vodeći se urođenim osjećajem za pravednost. Filmovi poput The first deadly sina svoje su negativcenedvosmisleno prikazivali. U ono malo vremena što mu Hutton posvećuje, ubojica je nedvosmisleno prikazan kao luđak injegov pokušaj racionalizacije počinjenog, u završnim scenama filma, neizbježnose čita u tom kontekstu. Njegov je lik toliko stran i namjerno hiperboliziran,da se ni jedan gledatelj ne može složiti s njegovim racionalizacijama, rezultatčega je instinktivno pristajanje na stranu Dobra, utjelovljenu u Sinatri.

Kasniji će kriminalistički filmovi,koji će svoj uspon doživjeti tijekom devedesetih, pristupiti ovom problemu nadrugačiji način. Negativac više neće biti dementna luda već hiperracionalni,natprosječno inteligentni pojedinac koji će svoje postupke opravdavatidekonstrukcijom lažnog morala utjelovljenog u Sustavu. Ovakav je negativacdizajniran da proizvede epistemološku nelagodu kod gledatelja kojoj je krajnjicilj propitivanje esencijalnih vrijednosti na kojima se zasniva neki Sustav.Negativac iz „The first deadly sina“ dizajniran je s drugim ciljem. On trebaukazati na probleme s implementacijom Sustava dovodeći u pitanje njegovu učinkovitosti sasvim konkretnu, vremenom obilježenu, pojavnost. Ova vrsta diskursa svremenom je postala maniristička. Svaka je generacija osjećala potrebukritizirati sustav prethodne generacije papagajski ponavljajući iste argumentei iste, ili barem slične, primjere. „The first deadly sin“ je pravovjernisljednik te tradicije u kojem malo što drugo funkcionira.

Huttonov je filmmaestralno nefokusiran i vjerujem da je glavni krivac za to upravo Sinatra, naračun čije se legendarnosti Hutton mogao opustiti računajući s time mu jedovoljno držati kameru na Sinatri kako bi zadržao pozornost publike. Svi drugielementi od kojih se tvori filmski svijet mogli su biti stavljeni u drugi plan,nerazrađeni i zanemareni. Poput u bilo kojem smislu apsolutno nepotrebnog lika Faye Dunaway. Hutton nam nudi samoisječke svijeta kojim se Sinatra kreće, a njihova je priroda dovoljna da bi seSinatrin lik potencirao kao posljednji pripadnik stare garde, dinosaur predizumiranjem. Ipak, nekako smo navikli na to da žanrovski film zatvori sve svojerukavce, ili barem da se njima ne razbacuje nemilice, a „The first deadly sin“ta davno uspostavljena pravila nemilice ignorira. Rezultat toga je, dakako,pripovjedni kupus. Huttonu je promaklo da se priča o ostarjelom policajcu predmirovinom, policajcu čiji se svijet raspada, može ispričati i bez ubojice idugačke potrage za istim. Elegična drama koja bi istovremeno htjela biti ifunkcionalan kriminalistički film u najmanju ruku zahtijeva pametnije napisanscenarij i nekoga tko filmskim vremenom umije baratati bolje od Huttona. Samapo sebi, Sinatrina uloga jest maestralna no nipošto nije dovoljna. Uzmemo li uobzir ostarjelog Sinatru na kraju karijere, živuću legendu i utjelovljenjejednog prošlog i navodno slavnog vremena, a to je nešto od čega u osamdesetimajednostavno nije bilo moguće pobjeći, postaje nam jasno da bi Sinatra proizveoisti efekt u bilo kojem kontekstu. Raditi s ikonama uvijek je problematično iuvijek je linija manjeg otpora. Sinatrina fama odrađuje posao, sve drugo jenužno zlo, puki izgovor zbog kojega se Sinatra može prešetavati pred kamerom.Umjetnost filma nikad nije ni bila pozvana na zabavu.

Redatelj: Brian G.Hutton

Projekt 365.166: Земля (1930.)

2012-01-12T03:55:00.002+01:00

Bauljajući Mrežom čovjek naiđe na svašta i nerijetko mu dođeda se smije na sav glas, kad je već plakati neprihvatljivo i nekako promašeno.Naletio sam, dakle, na ekstenzivnu analizu ovog filma u kojoj autor spominjekako je tridesetih, u seriji partijskih napada na Dovženka, osvanuo članak u kojem autor proziva Dovženka i zamjeramu da je panteist, biologist i spinozist. Uhvati vas to malo na prepad, jer sene sjećate kad ste zadnji put u novinama vidjeli da netko spominje Spinozu (ili bilo kojeg filozofa kadsmo već kod toga), a još se manje sjećate novinskih članaka u kojima bi sebaratalo takvim epitetima i još k tome očekivalo da isti sa sobom nosenegativne konotacije. Najdalje što smo došli, u ovih osamdeset godina razvoja,jest povremeno spominjanje komunizma, neo-liberlizma i sličnih ideološkihdoktrina negativnog predznaka, no već dugo nitko nije upotrijebio izraze poput trockist,fordist, kejnezijanac, derridaist ili,šta ja znam, akvinist. A ako se i dogodi da se netko namerači na kakav film iliknjigu, pa ih poželi razvlačiti po novinama, napadačka je retorika potpunodrugačija. Ne trebamo puno prebirati po razlozima, sasvim je jasno kako filmviše ne posjeduje onu moć koju je imao tridesetih. Negdje se usput preobrazio ubedastu, impotentnu igračkicu, dovoljnu samu sebi, na koju se centri moćinemaju zašto obazirati. A ako je Vlast išta naučila nakon iskustva dvadesetogstoljeća i razvoja masovnih medija, naučila je kako je daleko učinkovitije neobazirati se na provokacije i pustiti da se izgube u buci. Što bi uostalomznačilo da danas nekoga proglasite spinozistom? Više bi mu štete nanijeli dakažete da podržava gej brakove iliumjetnu oplodnju.

Nevezano uz tu raspravu, gledajući DovženkovuZemlju ponovno mi je na pamet palopitanje – postoji li zlatno doba umjetnosti? U Midnight in Paris, WoodyAllen proglašava zlatno doba mistifikacijom, fantastičnom projekcijom kojacrpi snagu iz toga što ne možemo iskusiti prošlost (Povijest već možemoiskusiti, no i to spada u neke druge priče) pa je ista otvorena zanajfantastičnija upisivanja. No, kad je umjetnost u pitanju, prošlost je lišenamistifikacije. Artefakti su nam dostupni, nenarušeni vremenom i talogominterpretacija i moguće ih je promatrati sasvim otvorena uma – premda govore izvremenske distance, još uvijek su u stanju izazvati reakciju. I što više gledamfilmove iz ranog doba kinematografije, te mi se više čini da zlatno doba nijemistifikacija. Da je u tim filmovima bilo više strasti, više radosti i sasvimljudske želje za otkrivanjem i prelaženjem granica nego što ih ima danas kad susvi žanrovi već definirani, a gramatika filma jasna, nedvosmislena i u principukonačna. Dovženko, poput Langa, ne barata konceptom žanra tj. žanr mu nijeprimarni način komunikacije. Sve što Dovženko ima je ideja, kamera i beskonačnovrijeme za montažu u kojem će u konačnici dotjerati ono što je kamerazabilježila i od tog napraviti film – skupinu statičnih slika čije značenjeizranja i transformira se ovisno o tome kako su supostavljene. Značenje izranjaiz slijeda i u tome je „Zemlja“ bliska poetici stripa. Likovi su tek simboli inijedan se od njih neće izdići izvan okvira diskursa, neće, kao u Americi,postati svijet za sebe. Odvikli smo se od takvih filmova i svaki put se ponovnoiznenadimo kad ih ugledamo. Nadmoć priče, nadmoć dijaloga i glumca kaosredišnjeg nositelja filmskog narativa toliko su sveprisutni da ih doživljavamonormalnima, sasvim običnima. Film u slikama, film montaže, film koji nepropovijeda već poziva na meditaciju strano je tkivo u suvremenom uiverzumu. Zbogtoga „Zemlja“ i danas, osamdeset godina nakon priče o kolektivizacijiukrajinske zemlje, može funkcionirati. Vjerojatno i bolje no što jefunkcionirala u svom vremenu. Tridesetih je Dovženkov film komunicirao sasvijetom oko sebe, danas ga očuđuje; transformira naše iskustvo filma idoživljaj svijeta i postiže ono što bi umjetnost trebala postići.

Bez ikakve sumnje,hermeneutika koja se fokusira na prošlost i tumači film u kontekstu vremenamože biti dostatna i zadovoljavajuća pri susretu s ovim filmom. No, zamislimona trenutak da smo alieni (a kakovrijeme prolazi, ta zamisao i neće biti toliko strana. Koliko nas danas doistazna što se događalo u Ukrajini tridesetih?) i da nam nijedan drugi zapiszemaljske povijesti nije dostupan. Bi li mogli razumjeti ili barem doživjeti „Zemlju“?Čini mi se da je odgovor potvrdan i da upravo u tome leži Dovženkov uspjeh.Snimajući film zasnovan na sasvim partikularnim uvjetima jedne historije, uspioje dobiti priču koja ih nailazi. Priču o životu, smrti, napretku, strahu,iluzijama i sasvim običnim ljudima u susretu s nezaustavljivim strojem života. MoždaDovženko doista jest spinozist no to u ovom slučaju nikako ne može bitinegativno. Biti spinozistom, u vremenu kojim dominira slijepa tehnoznanstvenaideja o svemoći ljudskog roda, može biti samo pozitivna stvar.

Redatelj: AleksandarDovženko

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/1406312/Dovzhenko-Zemlya.part1.rar
http://rapidshare.com/files/1412058/Dovzhenko-Zemlya.part2.rar
http://rapidshare.com/files/1409266/Dovzhenko-Zemlya.part3.rar
http://rapidshare.com/files/1405578/Dovzhenko-Zemlya.part4.rar
http://rapidshare.com/files/1394311/Dovzhenko-Zemlya.part5.rar
http://rapidshare.com/files/1385782/Dovzhenko-Zemlya.part6.rar
http://rapidshare.com/files/1367549/Dovzhenko-Zemlya.part7.rar
http://rapidshare.com/files/1353114/Dovzhenko-Zemlya.part8.rar

(Password-www.AvaxHome.ru)

Projekt 365.165: Lust och fägring stor (1995.)

2012-01-11T15:24:00.000+01:00

Ne mogu se otetidojmu da postoji nepisano pravilo europskog filma, pravilo čija se klica zasadiu glavama svih polaznika Akademije gdje nesmetano cvate sve do kraja njihovogživota. Pravilo je jednostavno i nalaže da netko mora umrijeti, imalo to dramaturškogsmisla ili ne. Kroz cijeli Lust ochfägring stor bio sam u očekivanju sranja. Nešto je negdje moralo pući, filmse jednostavno nije mogao „normalno“ završiti. Bilo bi to u neskladu sacjelokupnom tradicijom europskog filma. Dugo se Widerberg opirao toj potrebi prikazujući seksualni odnos izmeđupetnaestogodišnjaka i njegove tridesetogodišnje učiteljice kao neštonajnormalnije na svijetu. Čak ni pojava muža nije značajnije narušila ovuinterakciju. Ipak, bogovi drame su zbog takve blasfemije tražili krv iWiderberg je morao žrtvovati nekoga. Žrtva gubi glavu tek pred kraj filma, božanstvasu zadovoljna, a gledatelj se pita je li to zaista bilo potrebno. Ako scenaristi redatelj naprave dobar posao, kad pogine glavni lik ili netko jako blizak tojulozi gledatelju nije svejedno. U njega (ili njih) je uložio svoje vrijeme,svoje emocije i bilo ga je briga za njegovu sudbinu. Znali su to i grčkitragičari pa su nemilice kasapili svoje junake samo zbog toga da njihova slikašto duže ostane u glavama ljudi. Kad pogine netko tko se u filmu pojavi na parminuta, nama je svejedno. Kako došo, tako ošo. I jedino što dramaturški možeopravdati takvu smrt jest njen efekt na glavnog junaka ili junakinju, ili načitav diskurzivni svijet nekog filma. U tom smislu, smrt Stigovog brata nimalo ne zadovoljava. Apsolutno je nepotrebna jerse do tog trenutka proces odrastanja, gubljenja iluzija i razozačaranjasvijetom već završio. Stig više nije ona osoba s početka filma.

Ipak, ostatak jefilma lijepo složen. Proces odrastanja glavnog junaka suptilno je izveden, beznasilnih pripovjednih skokova, bez forsiranja drame i Widerbergu treba skinutikapu što je odolio potrebi da se zadrži na onom za što se čini da će biti ucentru pozornosti. „Skandalozan“ odnos između žene i dječaka, seksualni odgoj ukontekstu Drugog svjetskog rata u Švedskoj – sve to je otvaralo tisućustranputica, a film se mogao potrošiti u pukoj erotici i inzistiranju naizazivanju neugode kod gledatelja. Umjesto toga, od početka do kraja Widerbegsustavno i polagano dekonstruira dječačke fantazije. Iz junaka vlastitognarativa, vlastite fantazije o muškarcu koji spašava usamljenu ženu iznesretnog, nezadovoljavajućeg braka, Stig se polako trasnformira u manipuliranulutku. U procesu transformacije otkriva kako se svijet ne može obuhvatitiapsolutima, kako zli muž i nije toliko zao i kako je predmet njegove želje tekfantastična projekcija. Jednom kad otkrije stvarnost iza fantastičnog paravana,kad osvijesti svoju ulogu lutke, Stigov će se svijet početi raspadati i unevinost dječačkog doba najednom će prodrijeti sve ono što se do tada nalazilonegdje izvan kadra – rat, opsesije, ljubomora i osveta.

Odgovaralo mi je ito što Widerberg nije pristao na sudjelovanje u polariziranoj slici otinejdžerima koji se često pojavljuju u isključivo dvije varijante. Ili kaototalne, naporne, budaletine ili kao petnaestogodišnji zen-mudraci (tako ih,barem onda kad od njih ne radi žrtve, uglavnom doživljava američki film).Widerbergov Stig je taman toliko glup i taman toliko pametan da ne izazivasumnjičave poglede. U njemu nema natruha staračkih mudrolija, a sve dobro štoradi u filmu dolazi iz sasvim prirodne empatije, kao posljedica otvorenogmladog uma koji tek upoznaje svijet oko sebe i nema ga potrebu tumačiti.Vještina, ili ako baš hoćete umjetnost „Lust och fägring stora“ leži u tišini.Widerberg nema potrebu docirati niti svojim likovima u usta stavljati parole(premda tu i tamo pretjeruje sa upotrebom zvuka). Sve bitno pokazano jekamerom, u interakciji likova i prostora, u gesti tijela i znakovitim šutnjama.Nitko nije obilježen kao neprijatelj, ništa nije obilježeno kao poželjno ilinepoželjno, Widerberg nema potrebu za eksplikacijom čvrstog moralnog stava. Tasposobnost suzdržavanja, koju Widerberg nameće i sebi i likovima, ono je štočini film ugodnim i lijepim. Zbog nje je moguće prepustiti se filmu, uroniti unjegov svijet i iskusiti ga zajedno s likovima. Bez nervoze, bez potrebe zaopravdanjima i moralnim debatama. To je već pomalo izgubljena filmska vještinai dobro je podsjetiti se da je nekad bila moguća.

Redatelj: BoWiderberg

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.megaupload.com/?d=687AWHBA
http://www.megaupload.com/?d=VX372VGZ
http://www.megaupload.com/?d=WTXNX1X2
http://www.megaupload.com/?d=HSWKE0ZD
http://www.megaupload.com/?d=OZRAJVZ9
http://www.megaupload.com/?d=7U87RJG5
http://www.megaupload.com/?d=53KZD5OJ
http://www.megaupload.com/?d=LE118E20

http://www.megaupload.com/?d=Y0G2UGKS
http://www.megaupload.com/?d=ICTQBQ7B
http://www.megaupload.com/?d=A8AXZ450
http://www.megaupload.com/?d=ZJK6AP23
http://www.megaupload.com/?d=D2IPSMQM
http://www.megaupload.com/?d=LEUHMLMT
http://www.megaupload.com/?d=C9XINGZS
http://www.megaupload.com/?d=698YNVHR

Projekt 365.164: M (1931.)

2012-01-10T16:19:00.000+01:00

Riječi često zakažu a različiti su mediji u principuneprevodivi jedni na druge. Nema tih riječi kojima bi se mogla opisatimaestralnost Langovog M-a, a svakainterpretacija je nakon osamdeset godina debelo zakašnjela. Velik je to film, tolikovelik da mi se čini da ga ni jedan mladi redatelj ne bi trebao pogledati. Prednekim se stvarima jednostavno osjetite posramljeni. A spoznaja da je prijetolikih desetljeća snimljen film kojeg nemate šanse nadmašiti nekako ubijaželju i tjera vas da se okrenete poljoprivredi. Ili nečem jednostavnijem.Fascinantno je što veličina filma ne proizlazi iz scenarija. Istina, scenarij Thee von Harbou bio je za svoje vrijemepraktički revolucionaran. Danas on, pogotovo u zvršnim scenama, izgleda pomalonaivno. Ne toliko naivno kao u Metropolisu,ali dovoljno naivno da ne bude u stanju impresionirati bilo kojeg suvremenogscenarista. Kroz ovih osamdesetak godina filmovi su ponudili mnoge kompleksnije(i mnoge naivnije) priče. U ovom se slučaju pravi majstor nalzi iza kamere igotovo sve je u njegovim rukama. Lang je iskamčio od producenta apsolutnukontrolu nad filmom, ne dajući mu pravo da sudjeluje u njegovom sadržaju nabilo koji način. Lang je maltretirao glumce do krajnjih granica fizičkeizdržljivosti i na tome počiva slavna Lorreovaizvedba u podrumskoj sudnici. Jadni čovjek više nije mogao podnijeti udarcei naguravanja, ponavljanja iste scene po sedamnaest puta, i sva frustracija,bijes i tjeskoba proizašli iz Langova načina upravljanja kulminirali su uzavršnom govoru na sceni. Lang je vlastoručno montirao film i činio je to natakav način da je jadni Chabrol, četrdesetgodina kasnije, popizdio pokušavajući rekreirati Langovu kameru, rezove imontažu za svoju petominutnu verziju istog filma. I sve je to taj ludi Nijemacčinio, ako mu je vjerovati na riječ, bez predumišljaja i bjesomučnogplaniranja. Radio ih je jer je osjećao da tako moraju biti napravljene,drugačije valjda nije ni znao. I kad čovjek danas pogleda zadivljujuću viziju „Metropolisa“ili precizne, jasne, savršeno iskorištene kadrove „M“-a, čini mu se da nemašanse da ih je radio iz glave, bez pripreme, iz čistog stvaralačkog nerva.

Tko li je ono, jelVladimir Vidrić il netko već, tvrdioda svoje pjesme piše u dahu i da ih jednom zapisane nikad ne prepravlja? Nakon njegove smrti, istraživači su mu uostavštini pronašli od križanja gotovo nečitljive arke mnogih neobjavljenihverzija njegovih pjesama. Slušati Langa kako u nekom intervjuu, par mjeseciprije smrti, priča o pisanju scenarija i snimanju filmova u osam dana (po četridana za svaku komponentu), priziva te Vidrićeve tvrdnje. Ipak, sklon sam mupovjerovati. Možda i ne da ih je radio u tako kratkom vremenskom roku, kolikoda ih je radio nesputano, samorazumljivo, znajući kakvi trebaju biti da bi bilidobri. Sklon sam mu povjerovati zato što, što i sam u intervjuu kaže, nije imaoprethodnika. Nije imao uzora na kojeg bi se mogao ugledati i čiji bi stil mogaodo besvijesti proučavati. Uz to, početkom tridesetih zvučni su filmovi zanjemačku publiku bili novotarija. Estetika nijemog filma još je uvijek biladominantna estetika. Publika je znala taj jezik i znala je što od njega želi.Svjestan ovoga, Lang je mogao krenuti lakšim putem i u esencijalno nijemi filmubaciti zvuk tek spektakla radi, kao što je to u Americi, samo par godinaranije, učinio Alan Crosland. Langje odbacio tu ideju i novu tehnologiju je učinio integralnim dijelom svog filmabez koje bi isti bio nezamisliv. Moglo bi se ovako nabrajati unedogled.

Danas se filmupristupa drugačije. Izaberete žanr koji želite, proučite sve ono što je nastaloprije vas, proučite uspjehe i promašaje, kako je i kada koji film rezonirao spublikom, i već ste na dobrom putu da napravite dobar, žanrovski korektan filmkoji će sigurno vratiti uloženo, a možda i postići uspjeh. Veliki se filmovi neprave tako. Oni su žanr za sebe, žanr koji čak i kada ga rastavite na sastavnedjelove, kad poput Chabrola precizno izmjerite trajanje kadrova i ine finese itrikove, bilo svjesne bilo nesvjesne, jednostavno nije moguće rekreirati. I kadskontate da sva suvremena tehnologija, sav CGI, digitalne kamere i naprednaoptika ne služe ničemu, i da su Pabst iLang radili filmove bez desetine onoga što danas posjedujemo, skontate problems tehnokratskim idejama napretka. Tko zna, da je Lang imao na raspolaganju svačudesa današnje tehnike možda ne bi radio ni upola dobre filmove kao što ih jeradio. A možda bi se prometnuo u Camerona.Džaba je mantrati o tome, nema ni nikakvog smsila. „M“ je tu i treba gagledati. Ne učiti iz njega, jer se nema što naučiti. Gledati i šutiti. Pa ondajoš malo šutiti jer se nakon njega zaista nema što reći.

Redatelj: Fritz Lang

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/9209746/MmM01.trd.part1.rar.html
http://rapidshare.com/files/9209853/MmM01.trd.part2.rar.html
http://rapidshare.com/files/9209987/MmM01.trd.part3.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210111/MmM01.trd.part4.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210232/MmM01.trd.part5.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210347/MmM01.trd.part6.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210442/MmM01.trd.part7.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210472/MmM01.trd.part8.rar.html

http://rapidshare.com/files/9210600/MmM02.trd.part1.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210720/MmM02.trd.part2.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210840/MmM02.trd.part3.rar.html
http://rapidshare.com/files/9210971/MmM02.trd.part4.rar.html
http://rapidshare.com/files/9211074/MmM02.trd.part5.rar.html
http://rapidshare.com/files/9211179/MmM02.trd.part6.rar.html
http://rapidshare.com/files/9211267/MmM02.trd.part7.rar.html
http://rapidshare.com/files/9211294/MmM02.trd.part8.rar.html

Rar Pass : www.turkdreams.org

Projekt 365.163: Superchick (1973.)

2012-01-09T11:37:00.002+01:00

Sasvim se slučajno dogodilo da sam nakon Arrowsmitha pogledao Superchick, pa se shodno tome priča oideologiji i ideji ženskoga može nesmetano nastaviti. Da je kojim slučajem „Superchick“snimljen i pokazan publici tamo negdje tridesetih, prije ili za vrijeme Hayesa - sasvim je svejedno – padale biglave. Da je snimljen u samoupravnom socijalizmu, ne bi bilo te samokritikekoja bi ga opravdala. No, ako bi kojim slučajem preživila sveopću hajku, osobaodgovorna za njegov nastanak u današnje bi vrijeme uživala status božanstva. „Superchick“je ipak snimljen sedamdesetih, usred vala sličnih filmova, na krilima idejaprethodne dekade i na njega se rijetko tko osvrnuo. Mislim da nije potrebnoponovno pričati o tome da recepcija umjetničkog djela ovisi o kontekstunjegovog nastanka. „Superchick“ se doduše ne može baš nazvati umjetničkimdjelom. Filmske je ujetnosti u njemu, ako uopće, iznimno malo. Sve što Forsyth radi zapravo je puka kolažnamontaža gotovo nasumce snimljenih kadrova povezanih relativno površnomnaracijom. Kao film, „Superchick“ je apsolutno nezanimljiv. O njemu se možegovoriti tek kao o dokumentu jednog vremena. A i to je moguće tek sa povijesnedistance. Sedamdesetih se na njega vjerojatno nitko nije ni osvrnuo.

Zapad je nanovootkrio grindhouse filmove tek nakonšto ih je Tarantino izvukao iznaftalina i planetarno proslavio PulpFictionom. U tom nepreglednom moru šarolikog kiča i jeftine produkcijeskrivali su se zaboravljeni dragulji o čijoj se estetici tek treba pravoprozboriti. Svim zanatskim falingama unatoč, neki od njih bili su odakreativnosti i pokazivali su daleko više maštovitosti i dovitljivosti odnjihove skuplje i medijski zastupljenije braće. Nerijetko je bila riječ o pukojeksploataciji sisa i guzica, no ideološki okvir unutar kojega se taeksploatacija ostvarivala, bio je daleko zanimljiviji i na kraju krajevaeksperimentalniji od ideološkog okvira komercijalnog Hollywooda. Premda susedamdesete proizvele neke od najvećih filmova američke kinematografije,Hollywood se teško odmicao od konvencionalnosti. U filmski su diskurspripuštene odraslije, nepoćudnije i „ozbiljnije“ teme, no pripovjednekonvencije i žanrovsko uobličavanje više ili manje je ostalo nedirnuto. Tek je underground, unutar kojega su se snimalifilmovi poput „Superchick“, unio dašak svježine ne reprezentacijskom planu.Neobuzdana razigranost, auto-ironija i ekstremno ljevičarenje udahnuli su noviživot posrnuloj umjetnosti koja će uskoro zaskočiti Star warsi.

„Superchick“ je,unatoč svim golim sisama i neobuzdanom seksu, feministički film. Četrdesetgodina ranije, kako smo vidjeli kod Forda,ženski se lik kretao unutar okvira submisivnosti bez prave mogućnostiartikuliranja vlastitih želja i stavova. Lik žene u filmu Eda Forsythadijametralno mu je suprotan i predstavlja izazov čak i današnjim koncepcijamaženskog. Tara B. True samosvjesna ježena liberalnih stavova koja ne dopušta da je niko jebe (hm). Zna što želi ispremna je za to se izboriti (crni pojas u karateu u tome joj povremeno pomaže).Za razliku od Helen Hayes kojapodređuje sebe muškom svijetu, Tara podređuje muški svijet sebi. Premda je semože uzdignuti među ikone feminizma, Tara je ipak proizvod jedne nedosljedne inedomišljene ideologije. Premda su oba filma obilježena ideologijama između „Arrowsmitha“i „Superchicka“ postoji razlika u ideološkom diskursu. Kako sam već rekao, „Arrowsmith“je nesvjestan vlastite ideologičnosti i samog sebe ne razumije u tom svjetlušto ga čini posljedicom jednog vremena. „Superchick“ je od početka aktivističkiangažiran, u konstantnoj debati s konzervativnijim strujanjima u Americi i toga čini proizvodom jednog vremena. Ta proizvedena ideologija može nam se činitidopadljivijom od posljedične ideologije Fordovog filma, no to je ne lišavanjenog sumnjivog propovjedničkog statusa. Problem s liberalizmom u „Superchicku“leži u tome što isti nije apsolutan, premda se kao takav prikazuje. Kao i tošto teži izjednačavanju liberalizma i neodgovornog hedonizma. Tarin liberalizampoznaje granice – on prestaje ondje gdje počinje potreba Drugoga, čak i ondakad ta potreba nije pokušaj za obuzdavanjem ženskog. Tarin je liberalizamapsolutno egocentričan i film ga kao takvog ne percipira problematičnim. Moželi takav lik biti predmet divljenja ili ikonoklastije?

Kontekstualnogledano, američkom su filmu bili potrebni takvi likovi. Vertikalno gledano, odnjih nema neke sreće ni koristi. No, kad su rodne uloge u pitanju, iz „Superchicka“se barem može filtrirati ono dobro od onog lošeg. „Arrowsmith“ ne pruža takvumogućnost. Premda nipošto nije bio bezgrešan „Superchick“ je barem pružiofunkcionalniji ideološki model s kojim se nešto moglo učiniti. Suvremeni jeHollywood iz njega preuzeo neke pouke. No, kako se holivudska slika emancipiranežene uglavnom poklapa s idejom ženskog koju zastupa Seks i grada, čini se da je te pouke sasvim pogrešno shvatio.

Redatelj: Ed Forsyth

Propustili ste?Pogledajte:

https://rapidshare.com/files/1122400245/Superchick.1973.DVDRip.XviD-FiCO.part1.rar
https://rapidshare.com/files/364689729/Superchick.1973.DVDRip.XviD-FiCO.part2.rar

Projekt 365.162: Arrowsmith (1931.)

2012-01-08T14:08:00.001+01:00

Tu i tamo FordovArrowsmith izgleda kao nepriznati potomak Univerzalovih filmova o čudovištima. Film je pun Šveđana (tj.glumaca koji se pretvaraju da su Šveđani) i zrakom odzvanja njihovo akcentualnomasakriranje engleskog jezika kakvog se ne bi posramili ni svi oni ruskinegativci iz suvremenijih filmova, a kamoli Fordovi suvremenici poput Bele Lugosija i sličnih; posvuda suneke retorte u kojima se mućkaju čudnovate tekućine, a scene koje predstavljajutropski ambijent neodoljivo podsjećaju na istovjetne scene u filmovima sazombijima i haićanskim vuduom. Za potpuni ugođaj nedostajao je još samo derutnidvorac zakriven tmurnim oblacima i pokoja munja da na brzinu osvjetli zabrinutaljudska lica što tavore u mraku. A ipak, „Arrowsmith“ ne može biti dalje odpoetike filmova o čudovištima. To je jedan ozbiljan film, u skladu s idejomozbiljnog u američkoj kinematografiji tridesetih godina, u kojemu nema mjestajeftinim spektaklima i karnevalskim paradama strahota. Gledajući ga s osamdesetgodina odmaka, nakon brojnih rekonfiguracija kulturno prihvatljivog, zanimljivoje koliko toga suvremenog je moguće uočiti. Na primjer, može se uočiti da suinteresi američke farmaceutske industrije sinonim za interese čovječanstva.Može se uočiti da je u ime istih interesa moralno prihvatljivo eksperimentiratina ljudima, kao što se može uočiti da je u njihovo ime dozvoljeno raditi neredepo tropskim otocima – okupirati i rekvirirati tuđu imovinu. Taman sam htionapisati da bi se u današnje vrijeme sve to suptilinje izvelo, a onda mi jepalo na mapet da ne bi – komercijalni američki film ni danas nije utjelovljenjesuptilnosti.

Nešto se ipakpromijenilo. Suvremeni se film nalazi u dijalogu s publikom koja primjećujetakve ideologeme i svaka se njegova scena nadovezuje na neku suvremenu debatu.Suvremeni američki film zastupa svoju ideologiju. Ideologičnost „Arrowsmitha“je suptilnija, za onodobne gledatelje, kao uostalom i za filmsku ekipu, ona jenepostojeća, neprimjetna – ona je dio neupitne konfiguracije epistemološkoghorizonta. Problem farmaceutske industrije pomalo je nasilna interpretacijaprikazanog, problem s ideologijama vidljiviji je u liku Helen Hayes. Da sam kojim slučajem žena i da sam odrastao naovakvim filmovima i ja bih postao feministica. U diskurzivnom svijetu „Arrowsmitha“lik žene istovjetan je s onim vjernog psa. Naša Helen ženica je bez mane kojojje najveća (i jedina) želja u životu usrećiti svog mužeka i za taj će ciljžrtvovati sve što se žrtvovati može. Cilj ko cilj, sam po sebi ni više ni manjevrijedan od drugih. Problem ponovno leži u reprezentaciji. U Fordovom filmunema naime izgradnje odnosa između RonaldaaColmana i Helen Hayes, njihov se odnos prikazuje (i samim time percipira)kao jedini mogući, normalan odnos. Za američkog gledatelja iz tridesetih unjemu nema ništa čudno. Takav ženski lik, lik bez identiteta, bez ikakve moći,lik kojeg Colman autoritativno uzima ne dajući mu nikakvu mogućnost da seodupre, lik je nad kojim je s pravom zdvajala (i još uvijek zdvaja)feministička kritika. „Arrowsmith“ je bio, nazovimo to tako, revolucionaran uprikazu crnca kao akademskog građanina s perfektnim izgovorom engleskog jezika ik tome zastupnika progresivnih ideja – netko je očito osjetio potrebu odmaknutise od standardnih reprezentacija crnaca – no u prikazu žene bio je daleko odbilo kakvog revolucionarnog koncepta. Upravo se u tome nalazi osnovna klicaideološkog problema. Biti sposoban percipirati nepravednu reprezentaciju jednih(te je shodno tome i promijeniti) te istovremeno biti potpuno slijep zaomalovažavajuću reprezentaciju drugih. S vremenom je američki mejnstrim uočio problem (dakako, nakonniza pritisaka) iz čega je proizašla potreba da se udovolji svima što je ondadovelo do još imbecilnije ideologije političke korektnosti. No, to je već nekadruga priča.

Što dakle reći osamom filmu. Ništa posebno – on je bio i ostao dijete svog vremena iz kojeganikad nije uspio izaći. Beskrajno naivan i smiješan, beskrajno teatralan izbrzan (u svojoj biografiji Hayes tvrdi da je razlog tolikoj brzini i montažnimkraćenjima bio taj što je producent Goldwynzabranio Fordu da pije na setu pa se ovaj trudio da što prije završi film),s naivnim prijelazima i gomilom preočite simbolike, „Arrowsmith“ je jako lošeostario. Jedini Fordov uspjeh bio je u prikazu bračne nevjere na suptilnostikojega bi mogli učiti mnogi današnji filmaši. I tako, dok s druge strane AtlantikaFritz Lang na svjetlo dana izbacujemaestralni M, Amerikanci seoduševljavaju „Arrowsmithom“ i nominiraju ga za četiri Oscara. Izvucite iz toga zaključak koji vam drago, ja više ne znam štobih rekao.

Redatelj: John Ford

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/285024340/Arrowsmith.1931.John.Ford.part1.rar
http://rapidshare.com/files/285046370/Arrowsmith.1931.John.Ford.part2.rar
http://rapidshare.com/files/285062433/Arrowsmith.1931.John.Ford.part3.rar
http://rapidshare.com/files/285076541/Arrowsmith.1931.John.Ford.part4.rar
http://rapidshare.com/files/285091928/Arrowsmith.1931.John.Ford.part5.rar
http://rapidshare.com/files/285110389/Arrowsmith.1931.John.Ford.part6.rar
http://rapidshare.com/files/285129859/Arrowsmith.1931.John.Ford.part7.rar
http://rapidshare.com/files/285136631/Arrowsmith.1931.John.Ford.part8.rar

Projekt 365.161: Cars 2 (2011.)

2012-01-07T21:30:00.004+01:00

Kad su u pitanju Cars2, jedan jedini detalj potvrđuje ono što vam je nekako cijelo vrijeme jasno– ovo je loš film. Činjenica da ga je radio Pixar čitavu stvar čini još gorom. Uzmite na primjer ranijespomenuti The guard – film koji usvakom svom detalju zrači ljubavlju prema filmu i usporedite ga sa Lasseterovim filmom. McDonagh ne bi propustio ovakvupriliku: Skupina špijunskih automobila u potrazi je za informacijama i jedinitrag vodi do mutnog trgovca svim i svačim, preprodavača na nekom pariškombuvljaku koji prodaje nenabavljive auto-djelove i sve što mu već dođe pod ruku.Ništa specijalno zar ne? Barem jedan takav lik nalazi se u svakomkriminalističkom/špijunskom filmu koji drži do sebe. Osim u ovom slučaju. Kadga napokon pronađu i uhvate, ispostavi se da je taj auto trokolica. Trokolicakoja neodoljivo podsjeća na službeno vozilo firme za uvoz i izvoz koja poslujena relaciji Pariz-New York-Peckham. I onda ta trokolica bude plave boje. I glasjoj ne daje Sir David Jason. Tajsitni, sitni detalj beskrajno me živcira. Prilika je tu; jasno je da su je iautori filma uočili, štoviše i pozvali se na nju, ali unatoč svemu, iz nekograzloga nije odigrana do kraja. A bio je potreban minimalan napor da bi se istaostvarila. Sumnjam da bi američkim klincima, kojima se u globalu ovaj filmobraća, ova intertekstualna poveznica išta značila. Iz perspektive modernogsvijeta koji svoje memove troši iodbacuje nevjerojatnom brzinom Onlyfools and horses prastara je serija, no razveselila bi pokojeg roditelja,svakog Britanca i sve one koji su odrastali i o ozbiljnoj komediji učili na Sullivanovim Mućkama. Uložen je ogromantrud u izradu trodimenzionalnog krajolika kojim se kreću protagonisti ovogafilma, količina para utučena u animaciju, izradu modela i detaljiziranostsvijeta zauvijek bi riješila financijske probleme nekih omanjih bolnica iliškola, a opet – sve je nekako bez duha, industrijalizirano, brzo i aktivno alidaleko od razigranosti nekih prijašnjih Piaxrovih filmova.

Ne znam,pretpostavljam da je šareno doista budali drago, a u „Cars 2“ nema gotovoničega osim šarenila i stereotipa posloženih jedni na druge u neprestanomslijedu. U tom kolopletu boja i ispoliranih oblika čovjek gotovo propustiklasičnu diznijevsku ideologiju na koju se pravo ni ne stige zgroziti. Viđalismo je u svakakvim oblicima, viđali smo je dok su bili klinci, viđali su jenaši roditelji dok su bili klinci (i najverojatnije je nisu doživljavali kaoideologiju, a još manje kao problematičnu ideologiju), viđat će je i našiklinci jer se iz dekade u dekadu obnavlja, u novoj i šarenoj ambalaži kojanepogrešivo nalazi put do svojih korisnika. Već duže vrijeme me muči pitanješto se dogodilo s američkim kritičarima diznijevske paradigme. Zašto ni jedanod njih nije uspio proizvesti film koji bi se po globalnom uspjehu mogaomjeriti s Disneyem? Leži li doistaodgovor u sferi ekonomije ili su američki kritičari/filmaši lijevih sentimenatadoista nesposobni upakirati vlastite misli u popularni proizvod? To opiranjekritičkog uma, odbijanje da se upusti u proizvodnju totalitarnih ideološkihmatrica, čini mi se kao glavni uzrok poraza kritičke misli. Doduše, ako jevjerovati Jodorowskom i njegovompolitičkom traktatu iz Tehnoočeva,igranje igre po pravilima ne vodi ničemu, a najmanje supstancijalnoj promjeni.

Bilo kako bilo,dok čekamo da neka nova paradigma zamjeni Disneyja,stojimo i gunđamo, kao što ćemo vjerojatno činiti ako ikad i dođe do smjene.Jer, problem s ideologijama nije u tome što govore, već u tome kako govore.Kršćanstvo, na primjer, ima više vrsta advokata. Svećenike i redovnike se možeslušati, evangelističke propovjednike ne može. „Cars 2“ na svu sreću ne spada uovu potonju kategoriju. Možda je to sve što trebamo tražiti od suvremenihholivudskih filmova. Sve drugo bila bi najluđa fantazija.

Redatelj: JohnLasseter

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/78311914/Cars.2.DVDRip.XviD-iMBT.part1.rar
http://rapidshare.com/files/2279222803/Cars.2.DVDRip.XviD-iMBT.part2.rar
http://rapidshare.com/files/194712526/Cars.2.DVDRip.XviD-iMBT.part3.rar
http://rapidshare.com/files/2422742230/Cars.2.DVDRip.XviD-iMBT.part4.rar

Projekt 365.160: Crazy, stupid, love (2011.)

2012-01-03T00:35:00.001+01:00

Dobra večer svimai sretna vam Nova Godina. Kako sada stvari stoje, još uvijek imam volje za nastavakove rabote. Stavim li na stranu smisao i uglađenost ovih tekstova (a svjestansam toga kako neki od njih izgledaju), mislim da sam njima barem doneklepostigao ono što sam htio. Disciplinu. Nedostaju mi još brzina i ujednačen stilda postignem razinu s kojom bih u načelu bio zadovoljan. U svakom slučaju, onošto je krenulo kao besmislena avantura, nastala u nedostatku pametnijeg posla,prometnulo se u zanimljiv mi eksperiment. Kako li već ide ona uzrečica – Vi pišete knjigu, knjiga piše vas? Usvakom slučaju, od ovih tekstova nikad neće nastati knjiga (ako ni zbog čega, aono zbog toga što bi zahtijevali ekstenzivno preispisivanje - a toliko pakvremena ni volje nemam). Ono što oni jesu jest svojevrstan memento mori. Mori je ufokusu zadnjih dana (Maje nas i iz groba zajebavaju), ali na ovom blogu upornobiva ignorirana i nadam se da će tako i ostati. Mementom ćemo se još uvijek baviti. Pa dokle bude išlo. U svakomslučaju, još jednom vam želim sretnih 365 dana. Čini se da će nam sreća svimatrebati. Prošle se godine negdje zametnula.

Dakle, Golden Globe awards. Nikad nisamiscrpno proučavao povijest američkih filmskih nagrada, naslove koji supobjeđivali i njihov odnos s vremenom unutar kojega su nastajali. I to, naime,zahtijeva vrijeme. Daleko više istoga nego što sam voljan uložiti u nešto štosamome sebi klasificiram ko kuriozitet. Ono malo nagrađenih filmova koje samtijekom godina viđao rijetko je odstupalo od konvencija. Tehnički i formalnieskperimenti znali su biti gurnuti u prvi plan, no sadržaj je gotovo uvijekostajao unutar granica dobrog ukusa definiranog vremenom proizvodnje. Graniceprihvatljivog su se, dakako, pomicale no crveni tepih filmske ceremonijerijetko je (ako ikad?) bio na prvoj linije fronte. Film je biznis, a biznis se(osim onoga s oružjem) ne bavi revolucijama. Ostati u granicama dobrog ukusa,prikloniti se mišljenju većine, u slučaju filmskih nagrada znači potvrditilegitimitet i za sljedeću godinu. Prosječni Amerikanac vjeruje svojiminstitucijama pa kad mu iste kažu da je neki film dobar, ovjenčaju ga nagradomi razvuku po svim televizijskim parlaonicama, onda isti ne želi biti razočaranjednom kad ga pogleda. A to osigurate tako što za nagradu nikad ne nominirateni jedan istinski revolucionaran ili uznemirujući film. U bilo kojem pogledu. Pogađateveć, film Glena Ficcare i Johna Requaa nije ni jedno od toga.Premda je, da nije tog nesretnog žanra, mogao biti.

Ako išta igra popravilima, onda romantična komedija igra po pravilima. Ako ne igra, dobijetenešto poput Chasing Amy.Ono štorijetko tko u Industriji izgleda shvaća jest da se može istovremeno igrati popravilima i biti maštovit. Nogomet je, recimo, eliminirao maštovitost zbogefikasnosti, podređujući sve pobjedi kao konačnom cilju. To je, u većoj ilimanjoj mjeri, učinila i većina ostalih sportova. Američki komercijalni filmeliminirao je maštovitost zbog rizika koji ista sa sobom donosi. Zaglibite lipreviše u izmaštane svjetove, a ne zovete se Woody Allen, može vam se dogoditi da naiđete na otpor gledateljakoji će se onda direktno odraziti na zaradu na box officeu te posljedično na vašu karijeru. Ovo je, dakako,lutrija no riskantni potezi u biznisu privilegija su luđaka i ljudi koji neznaju što bi s parama. A takvih je manje no što se na prvi pogled čini. Na istinačin na koji ja potcjenjujem američku publiku, potcjenjuje je i njihovavlastita filmska industrija servirajući im iznova svake godine varijaciju nekogod popularnih žanrova. Varijacija se najčešće nalazi u imenima glumaca ifilmske ekipe odabrane za rad na projektu. Više od toga rijetko je potrebno.

Crazy, stupid, love krenuo je putem svojih prethodnika odabravši zatemu disfunkcionalne parove u potrazi za nečim što će ih učiniti sretnima. Uovom slučaju ni više ni manje nego za vječnom ljubavi i srodnim dušama. All that jazz. Ne smeta mi što se film21. stoljeća vrti oko hiperboličnih predstava pijanih pjesnika, ne smeta mi štofilm inzistira na liku mudraca u tijelu 13-godišnjeg klinca, ne smeta mi suludazavršna scena niti mi smeta loše napisan odnos Julianne Moore i SteveaCarella. Takve stvari mogu prihvatiti kao više ili manje nenametljivaobilježja žanra. Ono što mi smeta je beskrajno iritantna retoričkasamodopadnost koja gledatelja tretira kao poluinteligenta, nesposobnubudaletinu koja nije u stanju donositi vlastite zaključke. Umjesto da se pokažuslijedom ili barem, u nedostatku maštovitog redatelja, odglume stvari se činise moraju nacrtati. Pa čak i više puta kako se oni koji sporije shvaćaju ne biosjećali zakinuti. Ne znam, čini mi se da je publika 21. stoljeća trunčicuinteligentnija i mrvu obrazovanija od one koja je bila u opticaju 30-ih godinadvadesetog stoljeća, pa mi se opet čini da se klasični Hollywood, unatoč svim svojim ideološkim zastranjenjima iblatantnim didaktiziranjima, nikad nije prema njoj odnosio na takopatronizirajući način kao što to čini njegova suvremena inačica. A možda sevaram i možda je ona uzrečica o tome da stalna samo mijena jest najobičnijetrkeljanje pijanog pjesnika. Bokun drugačije od onog o srodnim dušama.

Uglavnom, previše je toga u „Crazy,stupid, love“ što bi se dalo kritizirati, dekonstruirati i prokazivati iz svihmogućih pravaca. Nemam za to ni volje ni energije. Film će ionako za manje od godinu dana biti zaboravljen i zaista nemasmisla zamarati se oko toga. Autentičan je to prikaz diskursa jednog vremenakojem će se generacija mojih unuka vjerujem smijati. Kao što se i ja smijem retoricii ideologijama nijemih filmovima s početka stoljeća. Smijeh ipak zastane u grlujednom kad uočite da sto godina vremenske distance ne služi ničemu i da se car,u iznova skrojenom, a jednako vidljivom ruhu, nanovo šeta ulicom.

Redatelj: GlenFiccara & John Requa

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.megaupload.com/?d=REJKWT61

http://www.megaupload.com/?d=3ACJNJ3K

Projekt 365.159: 30 days of night: Dark days (2010.)

2011-12-28T11:41:00.001+01:00

Nakratko mi seučinilo da su opet rane devedesete. Da postoje videoteke, nelegalne kopijeopskurnih filmova i sedamsto i jedan nastavak neke franšize isilovane doneprepoznatljivosti. Al' nisu ne. Dvije i jedanaesta se bliži kraju, aprošlogodišnji nastavak 30 days of night– Dark days samo podsjeća na dvadeset godina (uf, majke ti) starustvarnost. Zaobišao je kina i plasirao se izravno na DVD-ove, promijenioglumačku postavu i komprimirao radnju tako da ista izgleda još budalastije odone u prvom nastavku (što se nije činilo moguće). Al' džaba sve to. Razlog zbogkojeg su producenti zaobilazili kina i direktno ciljali videoteke bili sucenzori i kretenski sustav američkog tržišta. Premda taj sustav postoji (istabilno, neuznemiren, opstoji) i danas, ideje o onome što je vrijedno cenzure,što je bizarno i neprihvatljivo ponešto su se promijenile. Na toj razini, Dark days funkcionira kao prosječna HBO-ova serija, a red pucnjave, redkrvi i sramežljive PG golotinje više ne može impresionirati ni tinejdžere. Ljestvicaje od devedesetih naovamo pomaknuta. To pak nije zamjerka filmu već komentar oesencijalnom nerazumijevanju toga čemu služi direct-to-video distribucija. Film ne valja iz niza drugih razloga.

Pokušavam odvojitipercepciju filma od percepcije Nilesovogi Templesmithovog stripa. Osobnomi je drugi strip iz serijala bio zanimljiviji od prvog premda ni jedan nidrugi, osim kao dobrodošao odmak od retorike Sumraka, nisu bili posebno inteligentni ni upečatljivi. Za razlikuod Ketaia, Niles je ipak uspio izgraditiuvjerljivu atmosferu tjeskobe i neizvjesnosti, usamljenosti u velikom gradu inemoći pred nadmoćnim neprijateljem. Ketai pokušava uraditi isto no svaki putkad stvari krenu u pravom smjeru pojavi se neki debilizam koji razjebe sve utrenu. Ketaijev „Dark Days“ pun je frustrirajućih scena koje svjedoče o tome daje i ovaj scenarij odobren prije nego li ga je itko pročitao. Ili ga je čitaonetko tko misli da su akcijski filmovi B-kategorije dobra paradigma po kojoj bitrebalo praviti filmove dvadeset godina kasnije. Znate o kakvim scenamagovorim. To su one scene koje pokvare svaki ambiciozno zamišljen SF-film, svakiiole ambiciozniji teorijski projekt koji se ne zamara nekim nebitnim stvarimapoput logike i uvjerljivog ponašanja likova. Iz nekog razloga, pokret otpora izovog filma je uvjeren da je ušetati se u podzemno vampirsko leglo s nekolikopušaka i četvero ljudi sjajna ideja. Premda je svaki od njih svjestan toga davatreno oružje ne ubija vampire i da u podzemno leglo sunce ne dopire. Kad začujekucanje na vratima tajnog skloništa, mudri šef revolucionarne ćelije (vampirkoji je uspio kontrolirati svoji vampirske porive) odluči provjeriti tko kucatako da proviri kroz špijunku. Dobije, dakako, metak u glavu, a gledateljupostane jasno zašto je većina revolucionarnih pokreta propala. S takvimvodstvom ne trebaju vam neprijatelji. Računala i kamere na ulazu očito suprenapredna tehnologija za prosječnog vođu dvadeset i prvog stoljeća. Ni našajunakinja nije izrazito pametna žena. Sposobna je, na primjer, nabavitipojačane neonske lampe za ubijanje vampira, ali ni ona nije sposobna kupiti parkamera, napraviti video-prijenos uživo i pozvati nekog iz CNN-a obećavajući mubrda i doline. I tako, iz scene u scenu, „Dark Days“ nadmašuje jedan debilizamdrugim. Viđali smo to u filmovima ranijih dekada, no akcijski filmovidevedesetih, osamdesetih i sedamdesetih, filmovi nastali na istim jeftinim poetikama,obično su u sve to unosili dozu nesputanog ludila i kreativnosti koja ih jejasno obilježavala kao fikciju svjesnu same sebe. Da je barem jedan od revolucionarau vampirsko leglo umjesto pištolja ponio bazuku, stvari bi bile osjetnodrugačije. Ketai je čitavu premisu očito shvatio preozbiljno, a ozbiljne stvarigledamo drugim očima. „Dark days“ je odustao od žanra i htio biti drama. Adobru žanrovsku dramu daleko je teže napraviti nego dobar ili barem korektanžanrovski film.

No, da. Unatočsvim svojim manama, „Dark days“ mi je još uvijek bolji od prvog „30 days ofnight“. Prvi je film potrošio većinu svog vremena na klanje i pucnjavu, drugije barem pokušao izgraditi koherentniju priču i slojevitiju pozadinu. Čak je itaj mali, gotovo neprimjetan pomak, dovoljan da poboljša cjelokupan dojam o ovomserijalu. Barem meni, putniku namjerniku. Ne znam točno u čemu leži privlačnostovog serijala, kao što ne mogu objasniti ni kako Salvatoreu uspijeva već dvadeset godina prodavati istu priču, noočito je kako je u oba slučaja neka žica pogođena. Da je kojim slučajem mogućepredvidjeti ponašanje te žice, bilo bi puno bogatijih pisaca naokolo. Možda seipak trebamo zadovoljiti tom neizvjesnošću. Zbog nje nas priroda popularnog izgodine u godinu ne prestaje čuditi i šokirati. Da su stvari predvidljive bilebi beskrajno dosadne. Ovako barem imamo neprijatelja kojemu se uvijek iznovamožemo smijati.

Redatelj: Ben Ketai

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/420698828/30.Days.Of.Night.Dark.Days.2010.BDRip.XviD-TWiZTED.part1.rar
http://rapidshare.com/files/420698827/30.Days.Of.Night.Dark.Days.2010.BDRip.XviD-TWiZTED.part2.rar
http://rapidshare.com/files/420698830/30.Days.Of.Night.Dark.Days.2010.BDRip.XviD-TWiZTED.part3.rar
http://rapidshare.com/files/420698826/30.Days.Of.Night.Dark.Days.2010.BDRip.XviD-TWiZTED.part4.rar

Projekt 365.158: Sveti Georgije ubiva aždahu (2009.)

2011-12-28T11:27:00.002+01:00

Zanemarimo načasda se u filmskoj industriji ovih krajeva, kao i u svemu ostalome, poslovi iprojekti uglavnom dobivaju preko veza i poznanstava (pojam networkinga koji u zadnje vrijeme žari i pali hrvatskim poslovnimdiskursom pokazuje, ako ništa drugo, da su balkanske države barem u nečemupretekle svoje Zapadne uzore). Zanemarimo načas da Srbija, kao ni Hrvatska, nema neke golemezalihe novca kojima bi mogla neopterećeno raspolagati što, dakako, ne pogodujeprojektima koji zbog skupoće ili tržišne nerentabilnosti ovise o proračunskomnovcu. Zanemarimo, dakle, realne uvjete nastanka regionalnog filma i zamislimonačas da se nalazimo u uređenom susatvu (premda je i ovakav sustav zapravouređen, no to je već neka druga priča) – sustavu u kojem financijeri filmačitaju scenarije i promišljaju o ulaganjima. Srđan Dragojević je jednog dana ušetao u neku monumentalnu,najverojatnije socijalističku, građevinu sa scenarijem pod miškom, uputio sepravo u ured u kojem su sjedila tri lovaša i dao im ga na čitanje. Jedan odnjih (ili sva trojica) uzeo je scenarij u ruke, odnio ga kući, pokazao ženi idjeci i tamo negdje poslije ručka, sa još svježom flekom od poma na sedmojstranici, zadovoljno promrmljao: „Može, ovo baš valja. Daćemo mu pare.“ Akoitko ikad bude pisao povijest dvadesetog stoljeća koristeći filmove kao glavniizvor, bit će mu bolje da zanemari sve redatelje, scenariste i ostale tehničarei fokusira se isključivo na gore spomenute osobe. One su prva i jedina preprekanastanku filma, kao i njegov prvi arbitar. Ono što bi se zamišljeni povjesničartrebao upitati kad se susretne s filmom SvetiGeorgije ubiva aždahu jest – na kojim je drogama bila osoba koja jeodobrila snimanje ovog filma i je li u životu ikad pogledala išta mlađe od Ben-Hura?

Ne mogu dokučitije li problem u jeziku. Možda izvornim govornicima engleskog i engleski jezikameričkih filmova zvuči teatralno i strano. Engleski koji ja poznajem jezik je filmova,knjiga, stripova i kojekakvih sličnih proizvoda i osim ako u američkimfilmovima ne forsiraju jezičnu stilizaciju ili arhaičnu retoriku ne moguprimjetiti eventualni odmak od stvarnosti. U hrvatsko-srpskoj varijanti, tajstrani, fiktivni, umjetni jezik prvo je što zaskoči osjetila i poremeti čitavdoživljaj filma. Premda se Dragojević trudi uprljati jezik svog filma, on idalje zvuči kao preslika jezika s kazališne pozornice – drven, uzvišen,teatralan i ispunjen patosom. U kontekstu srpskog sela tamo negdje oko Prvogsvjetskog rata, jezik Dragojevićevih likova zvuči izmješteno. Osim parprobranih leksema, nema nikakve razlike u diskursu beogradske gospođe Milene Dravić i vojnog invalida izsrpsko-turskog rata koji dane provodi opijajući se rakijetinom u pograničnojkrčmi. Neprirodnost jezika prvo je što ukazuje na teatralnu, vašarsku priroduove drame o tragediji bivanja Srbinom u dvadesetom vijeku.

Dok Lazar Ristovski nekako i prolazi uulozi ponosnog, poštenog i zaljubljenog žandara, izvedba Milutina Miloševića čitavu stvar do kraja odvodi u smjeru apsurdneburleske. Ljubavni trokut između Ristovskog, Nataše Janjić i Miloševića prikladno je apsurdan zbog čega svisukobi koji iz njega proizlaze na sebi nose istoimenu stigmu. Ne pomaže ni tošto Dragojević forsira krupne kadrove i gledatelj nema izbora nego patiti gledajućisva ta lica koja se prenemažu pokušavajući dočarati nevjerojatno apsurdnelikove. Pišući ovaj film SCENARIST se fokusirao na već spomenutu tragedijubivanja Srbinom da je zanemario apsolutno sve što nije direktno povezano stime. A s obzirom da ni ta famozna tragedija nije dramaturški najbolje složena,pripovjedni kao bio je neizbježan. U svakom slučaju, egzistencijalna pozicijaiz koje film progovara da se prenijeti i u naše krajeve. Ista se sažimariječima: što jedan Srbin ima od državekoja ga neprestano jebe i ništa mu ne daje zauzvrat. Gurnut na frontu,srpski vojnik u blatnjavim rovovima brani vlastiti dom koji se istovremenoraspada jer dezerteri, kukavice, izdajice roda svoga i hrpa invalida koristepriliku i posjećuju kućanice u napuštenim domovima bez muške ruke. Dragojevićuse ipak mora priznati da ne romantizira selo. U njegovoj ikonografiji, srpskoselo s početka dvadestog stoljeća izgleda i ponaša se kao atavizam preostao iznekih feudalnih vremena. Zauzvrat, Dragojević romantizira tragediju i svojaktivizam, vjerojatno apsolutno nesvjestan toga, pretvara u besadržajnu parolu.

Kome se, dakle,ovaj film obraća? Onom tradicionalnom Srbinu koji još uvijek vjeruje u svetostdoma i porodice? Samo po sebi to i nije nepoželjna poruka. Nepoželjan je načinna koji se ista izražava. U diskursu „Svetog Georgija koji ubija aždahu“svetost doma i obitelji neupitna je, ideološki nepropusna stvar oko koje nemadiskusije. Umjesto da uspostavi taj svjetonazor, da isti izađe kao pobjednik iznekog sukoba, Dragojević ga uzima kao polazište – kamen temeljac srpskogidentiteta. Takvi monolitni diskursi u nekim su drugim vremenima i prolazili. Udvadeset i prvom stoljeću očekujemo barem kurtoazni spomen nekog drugog,drugačijeg svjetonazora. No, možda u ovome i leži odgovor na pitanje o prirodionog financijera s početka teksta. Možda je doista pomislio kako bi u ovopogano, relativističko vrijeme, doista trebalo snimiti jedan film koji ćeukazati na prave vrijednosti i čitavu državu okrenuti na pravi put. Možda bi itrebalo. Zajebo se, doduše, kad je snimanje takvog filma povjerio tandemuDragojević - Kovačević. No ajde,kako kažu – na greškama se uči.

Redatelj: SrđanDragojević

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/326128060/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part01.rar

http://rapidshare.com/files/326132497/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part02.rar

http://rapidshare.com/files/326131636/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part03.rar

http://rapidshare.com/files/326131879/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part04.rar

http://rapidshare.com/files/326132144/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part05.rar

http://rapidshare.com/files/326133308/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part06.rar

http://rapidshare.com/files/326145000/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part07.rar

http://rapidshare.com/files/326145335/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part08.rar

http://rapidshare.com/files/326148040/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part09.rar

http://rapidshare.com/files/326149659/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part10.rar

http://rapidshare.com/files/326163996/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part11.rar

http://rapidshare.com/files/326155560/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part12.rar

http://rapidshare.com/files/326158171/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part13.rar

http://rapidshare.com/files/326158342/Sveti_Georgije_ubiva_azdahu_2009_DVDRip.XviD_stefan-te_WWW.WAREZME.ORG.part14.

Projekt 365.157: Det røde kapel (2009.)

2011-12-27T17:18:00.003+01:00

Det røde kapel MaddsaBrüggera nevjerojatno je zanimljiv film. Reći što je u njemu zanimljivo,pokazuje se kao problem. Jer, stvari dobivaju na zanimljivosti ovisno o tomekoliki stupanj kontrole Brügger ima nad sadržajem, a nemam načina da doznamtakvo što. Prostor za spekulaciju je, dakako, otvoren, a efekt filma jeneovisan o autorovoj intenciji tako da ipak ima mjesta za pokušaj tumačenja. Nakraju krajeva, impresija o kojoj pričam privatne je naravi i kao takva lišenaje bilo kakve pogreške. Što je, dakle, zanimljivo u ovom filmu i što ga činijednim od interesantnijih naslova u zadnjih deset godina?

Fiktivna skupinadanskih komičara korejskog porijekla pod imenom „Det røde kapel“, vođenamenadžerom i producentom Madsom Brüggerom, odlazi u Sjevernu Koreju kako bi natamošnjoj priredbi predstavila dansku komediju i potakla neku vrstu kulturnerazmjene. Pozadinski motiv je subverzija totalitarnog režima pomoću komedije.Na korejskom tlu dansku posadu dočekuju predstavnici korejske vlasti u likuvodiča i neke vrste kulturnog atašea te državni kazlišni redatelj i,pretpostavljam, neka vrsta producenta. Sav snimljeni materijal Brügger je dužanpredati korejskim vlastima kako bi ga iste blagoslovile i kako bi s njim smionapustiti zemlju. Ono što slijedi opscena je mreža laži, pretvaranja,ideologije i fikcije u kojoj stvarno označeno postaje neuhvatljivo i nespozantljivo.Brügger je krenuo u Sjevernu Koreju s jasnom, ideološki intoniranom, namjerom.Namjeravao je snimiti stvarnost Sjeverne Koreje onakvom kakva ona jest te jeeventualno predstaviti kroz zapadnjačku ideološku prizmu. Problem sasjevernokorejskom stvarnošću jest taj što je ista daleko bolje režirana odBrüggerovog filma.

Početkomsedamdesetih, usred Kulturne revolucije, Kina je pozvala Michelangela Antonionija da zabilježi kamerom njene uspjehe.Antonionijev pristup kineskoj stvarnosti bio je ograničen na način vrlo sličanonome na koji je bio ograničen Brüggeru. Ipak, fokusirajući se na mizanscenu ineplanirane (neodobrene) kadrove, Antonionijeva kamera je uspjela zabilježiti neskladizmeđu kineske stvarnosti i državne ideologije što je rezultiralo anatemom koju su na Antonionijev film bacili Mao i njegova supruga Jiang Qing. Proglašenkontrarevolucionarnim i anti-kineskim, Antonionijev Chung Kuo – Cina izazvao je veliko zanimanje na Zapadu potpirivši iutvrdivši anti-komunističke predrasude kapitalističkih sustava. Iz perspektiveZapada, Antonionijev je film bio uvjerljivo razotkrivanje Maove fikcije okineskoj moći i uspjesima Kulturne revolucije. Iz kineske perspektive (što ćereći iz perspektive vlasti i revnih članova Partije), Antonionijev je film biojeftina subverzija i kapitalistička propaganda koja je savršeno poslužila zatemeljitije demoniziranje Zapada kao glavnog neprijatelja kineskom napretku. Razlikaizmeđu Maove kine i Koreje Kim Jong-Ila jeu tome što Kim Jongova vlast ništa nije prepustila slučaju. Kao i kodAntonionija, najautentičniji djelovi Brüggerovog filma su povremeni kadroviPyongyanga i sjevernokorejskog krajolika. Nepomični objekti od kojih jesastavljena mizanscena jedini su u stanju izmaći državnoj kontroli. No, čimpobjegnu iz jednog totalitarnog diskursa, gotovo odmah prelaze u drugi – onaj Brüggerovemontaže.

„Det røde kapel“funkcionira supostavljajući tri fikcionalna diskursa. Diskurs korejskog režima,diskurs danskih komičara preoblikovan Brüggerovom interpretacijom i metadiskursgledatelja. Svaki od tih diskursa obilježen je metanarativnim praksama. Tvorcirežimskog diskursa projiciraju željenu, moralno ispravnu sliku prema unutra iprema van, obraćajući se s jedne strane predstavnicima Zapada, a s drugevlastitoj publici (vlast odlučuje o sadržaju dostupnog diskursa iz predstavedanskih komičara izbačeno je sve dansko, a predstava je prekrojena u skladu sideološkim naputcima o prirodi teatra). Brügger stvara fikcionalni diskurspogrešno prevodeći riječi danskih komičara korejskoj pratnji. Očitonezadovoljstvo danske trupe prevodi se kao oduševljenost režimom i VelikimVođom. Gledateljev diskurs uvjetovan je manjkom informacija. S jedne strane, gledatelj,bez ikakvog neposrednog iskustva, razumije Sjevernu Koreju kao mjestototalitarnog režima i utjelovljenje straha i propagande, a s druge je sklonprimiti Brüggerov diskurs sa simpatijama, opravdavajući njegove dihotomije ineskrivenu ideologičnost samo zbog toga što mu se njegov sustav činirazumljivijim i epistemološki shvatljivim. Krećući se kroz mrežu političefikcije, gledatelj je sa svih strana izoliran od stvarnosti. Ono što gleda nijefilm o nastupu danskih komičara u Sjevernoj Koreji već simulacija simulacije.Brügger upisuje značenje u ponašanje Korejaca polazeći od fiktivnih i pro-zapadnihpretpostavki kojima bezuvjetno vjeruje. Zbog dvostrukog zaslona koji stoji predSjevernom Korejom (Brüggerovog i onog državnog aparata), gledatelj nikad dokraja ne može proniknuti što se doista nalazi iza lica gospođe Pak. Je li Sjeverna Koreja autentičnaili je tek projekcija nečije volje, vrlo je važno pitanje na koje „Det rødekapel“ ne može, premda to ambiciozno pokušava, dati odgovor.

U svakom slučaju, onošto Brüggerov film čini toliko zanimljivim jest to što je Brügger, vjerojatnonehotice, uspio zabilježiti stvaranje i djelovanje Baudrillardovog simulakruma. Gledajući „Det røde kapel“, gledamofantaziju čija fantastičnost nadmašuje sve ultraskupe holivudske narative.Pitanje je samo čiju fantaziju gledamo – korejsku ili dansku?

Redatelj: MadsBrügger

Propustili ste?Pogledajte: Ne nađoh ga na normalnimmjestima. Ima ga doduše na privatnim trackerima al tu vam ne morem pomoć.

Projekt 365.156: Pandorum (2009.)

2011-12-27T12:30:00.002+01:00

Ima li film survivalhorror žanra smisla ako u njemu poginu svi likovi? Ima li smisla ako barjedan od njih preživi? Ima li survivalhoror ikakvog smisla uopće? To su neka od pitanja koja me redovitoopsjedaju kad naletim na film iz tog žanra. Osim ako scene klanja i kasapljenjanisu izrazito maštovite ili apsurdne, progresivni proces umiranja, razvučen nadevedesetak minuta me nimalo ne privlači. Nisam više u tim godinama. To jejedan od osnovnih problema koji imam s 30days of night. Zašto je Pandorumipak nešto bolji od te bezvezne, a ipak neobično popularne adaptacije stripa?Zato što se „30 days of night“ prebrzo razotkrije. Jednom kad uspostaviklasične vampire kao glavne neprijatelje, više nema nikakvog iznenađenja.Klasični vampiri umiru (bivaju pobijeđeni) na klasične i toliko putaiskorištene načine i jedina misterija koja ostaje do kraja filma je misterija okonačnom broju preživjelih. „Pandorum“ funkcionira drugačije. Najprijeuspostavlja tradicionalnu znanstveno-fantastičnu tropu o kolonizatorskom broduna putu prema neistraženoj planeti, nakon čega postupno popunjava rupe upripovijesti. Na ovaj će način vješt scenarist biti u stanju istovremenopothranjivati misterij (razotkrivanje kojega je jedan od osnovnih motiva zaštouopće gledamo survival horrore) ipostupno ga raspetljavati. Kad se napokon spoje dva toka pripovijesti(regresivni – koji objašnjava misterij i progresivni – koji ga nanovouspostavlja) dolazi do narativne kulminacije (onoga što bi u aristotelijanskojparadigmi bilo nazvano vrhuncem) nakon koje se film može približiti kraju.

U „Pandorumu“ jekulminacija simbolički posredovana psihoanalitičkim motivom blokade. Pandorum je, naime, kolokvijalna riječza specifičnu vrstu psihološkog poremećaja od kojeg, u ovom diskurzivnomuniverzumu, povremeno pate piloti svemirskih brodova. Pandorum je manična vrsta poremećaja koja se manifestira upsihosomatskim simptomima i progresivnom raslojavanju ličnosti. Mozak se, kakoje poznato, štiti od traume stvarajući obrambene mehanizme koji izolirajutraumatični incident i guraju ga izvan dohvata svjesnog. U diskursu „Pandoruma“vrata koja vode na komandni most svemirskog broda (blokirana i neotvoriva dopred kraj filma) poslužit će kao simoblički označitelj ovog obrambenogmehanizma. Jednom kad se vrata napokon otvore, kad se blokada prevlada, dolazido stapanja svjesnog i nesvjesnog te kulminacije dviju narativnih razina. Christian Alvart je, dakle, sustavnoodradio strukturalni dio filma, vodeći ga dosljedno do samog kraja. Za razlikuod „30 days of night“, „Pandorum“ nudi više pripovjednih čvorišta čija grananjai razrješenja zadržavaju gledateljevu pažnju. Zbog toga s „Pandorumom“ i nema nekihvećih problema osim što isti ne zadovoljava zahtjevnijeg gledatelja.

Jedna odnajtraumatičnijih, najatmosferičnijih i najboljih računalnih igara kojih sesjećam iz svog ranog djetinjstva bila je LookingGlass Studiosov System Shock.Jeziv glas SHODAN koji je pratioigrača po napuštenom, devastiranom svemirskom brodu, otkrivanje bezbrojnihmisterija i osjećaj usamljenosti u golemoj strukturi, malenosti pred Bogom isvijetom činili su od te igre neponovljivo iskustvo. „Pandorum“ je pokušajrekreacije tog iskustva koji je, zbog manjka interakcije i izdvojenostigledatelja gurnutog u ulogu promatrača, unaprijed bio osuđen na „propast“.Nešto jezive atmosfere, nešto napete neizvjesnosti ipak je preostalo i dok segod držao te osnovne potke „Pandorum“ je bio funkcionalan i dobar film (moždatek trunčicu preopterećen akcijskim segmentima, očito neizbježnim uvisokobudžetnom SF-u). Nažalost, da bi funkcionirao film atmosfere (film jeze)zahtijeva izostanak kulminacije. Stvari ne smiju do kraja biti objašnjene jerrazrješenje misterija nikad nije sasvim zadovoljavajuće što onda redovitoproizvodi antiklimaktični efekt. To se događa i Alvartovom filmu. Kad krene sraspletom, „Pandorum“ se prebrzo urušava i čitav svijet koji je do tad gradiona neki način postaje izjalovljen.

Alvart propušta(ne zaboravimo, intelektualizam u visokobudžetnom SF-u rijetka je stvar, a akose i zametne rijetko je išta više od prikaza površnih ideoloških sukoba)propisno ispitati najvažniji problem čitave pripovijesti: Zemlja je uništena.Posada kolonizatorskog broda nalazi duboko u svemiru, u nepoznatom inespoznatljivom kraju. Brodska računala ne rade (a kad bi i radila, gorivo nijeneograničeno) i, po svemu što im je poznato, šanse za uspjeh su minimalne. Zarazliku od Kolumba, koji se sa svogputa mogao vratiti u Španjolsku, ova se posada ne može vratiti. Osnovno pitanjekoje se u takvim uvjetima postavlja jest – kakav će efekt na ljudsku psihu isocijalnu interakciju takva spoznaja proizvesti. „Pandorum“ na to pitanjeodgovara krajnje jednostavno koristeći generičku psihičku bolest idarvinističku teoriju socijalne interakcije kao rješenje problema. Riječ je oprvoloptaškim rješenjima koja sama po sebi i nisu pretjerano zanimljiva. Dobarbi SF trebao zaobići ono očito i, ako ništa drugo, ponuditi kreativnijeodgovore na spomenuto pitanje. TravisMilloy se u pristupu temi ipak odlučio držati poznatog, svodeći čitavustvar na prilično jednostavan akcijski film o preživljavanju u nemilosrdnimuvjetima. Bez teorijske spekulacije, bez ikakvog pomaka u reprezentacijistandardnih motiva, etičkih problema i načina interakcije nema dobre znanstvenefantastike. „Pandorum“ je stvorio svijet koji mu je pružao priliku nadićiokvire survival horora ali je taj potencijal, izkomercijalnih razloga, odlučio zanemariti. Zbog takvog, kukavičkog, pristupadobili smo jedan prosječan i površan film. Film koji, doduše, nije uvreda zainteligneciju...no nekako se time teško zadovoljiti.

Redatelj: Christian Alvart

Propustili ste?Pogledajte:

1-http://rapidshare.com/files/328565204/almsloob.com.pandorum.2009.part1.rar

2-http://rapidshare.com/files/328540376/almsloob.com.pandorum.2009.part2.rar

Projekt 365.155: The guard (2011.)

2011-12-23T01:17:00.002+01:00

Ne može se porećida smo varijacija na temu „stranac u stranoj zemlji“ do sad već vidjelibezbroj. A kad se neki žanr iscrpi do svake mjere, onda je u njemu jako teškoiznenaditi. Kako godine prolaze, od takvih filmova više ni ne tražimiznenađenje. Dovoljno mi je da se, onako, tu i tamo znalački ili ciničnonasmijem kakvoj vještijoj upotrebi klišeja. Unatoč tome što već dugi nizdesetljeća film funkcionira kao najbanalnija industrija, svako toliko naletimna ljude koji mu pristupaju s iskrenom radošću djeteta koje se igra i ne jebesvijet oko sebe pet posto. Njihovi mi filmovi redovito uljepšaju dan i rijetkomi kad, poput većine drugih, izblijede iz sjećanja. Ta vrsta iskrenogprepuštanja čaroliji, užitka u činu stvaranja, u današnje vrijeme medijskogobilja toliko je rijetka da se, čak i kad ne nudi ništa bitno novo, jednostavnomora poštovati. McDonaghov The Guard jejedan od takvih filmova. Film napravljen kombinacijom ljubavi i znanja. Sve štonam on nudi već smo u ovoj ili onoj varijanti vidjeli, no dodiri individualnogstila, male sitnice i blesave ideje umetnute u poznati korpus čine od njegajedan od najsvježijih filmova u zadnjih deset godina. Postmoderna svijest osebi kao proizvodu, za razliku od lajave i napadne tarantinovske demagogije,kod McDonagha proizvodi sasvim suprotan učinak. „The guard“ je svjestanvlastite stereotipije, no istu koristi tek kao poziv na igru govoreći: „Odrastalismo na istim filmovima, smijmo im se malo bez zlobe.“

Toliko je sitnihdetalja koji čovjeka vesele da bih, da ga kojim slučajem poznajem, bez sramazagrlio McDonagha i poput zadnjeg groupiejaga izmaltretirao pitanjima o planovima i novim idejama. U zadnje me vrijemedobri filmovi emocionalno iscrpljuju, a većina komedija beskrajno iziritira. Premdaje utemeljen na europskoj poetici malog filma – znate već kako to ide, sumornikrajolici, jad, beznađe, tvornice i nemišatina – „The guard“ se ne igrasamopotcjenjivanja ni jadanja. Njegova Irska jest tmurno i sivo mjesto kojim sekreću namrgođeni ljudi bez iluzija (jesu li Amerikanci ikad snimili komedijukoja ne vrvi prpošnim i veselim ljudima i šarolikim krajolicima?), ali nijemjesto koje bi zbog toga trebalo žaliti i nad čijom bi sudbinom trebalozdvajati. Kod McDonagha postoji određena doza nacionalnog ponosa koju jekontinentalni europski film, u silnom trudu oko prostitucije egzistencijalnogsivila, odavno izgubio. Ne znam. Divno mi je vidjeti tu patriotsku samosvijestbez napadne ideološke retorike. Štoviše, McDonagh se ne trudi da je uspostavi,niti se trudi da je nedvosmisleno iskaže. Ona je tu, kao da i nikad nije biladovedena u pitanje.

A ako samosvjesniIrac išta mrzi, onda mrzi lajave i samodopadne Amerikance i koristi svakupriliku da to i pokaže. Američko-irska koprodukcija pruža za takvo što mu pružasjajne prilike. U sceni koja priziva Leoneovewesterne, negdje u irskoj pustopoljini ispranoj vjetrovima,felinijevski klinac koji se čitav film vozi naokolo na biciklu pronalazi vrećupunu oružja. Svađa oko „zametnutog“ derringeraizmeđu klinca i Brendana Gleesona sjajanje primjer prekooceanskog podjebavanja. McDonagh je svjestan da će „The guard“,s obzirom na to da je riječ o američkoj koprodukciji, završiti u kinima diljemAmerike – zemlje koja zadnjih nekoliko desetljeća sustavno izgrađuje ideologijupolitičke korektnosti. Kako čitavo vrijeme lagano podjebava Amerikance(utjelovljene u liku Dona Cheadlea),ovo mu je prilika koju ne može propustiti. Gleeson je, je li, Irac pa stoga igovori engleski jezik s teškim akcentom koji je jedva razumljiv i izvornimgovornicima. U sceni s derringerom, ukojoj Gleeson bez pardona ustvrđuje kako to pištoljče služi for killing little protestants,McDonagh, zajebavajući se na račun toga da američka publika neće razumjeti štoovaj govori, nalaže klincu da čistim i jasnim, dječje nevinim glasom, ponoviGleesonove riječi – da im ne bi slučajno promaknule. To što klinac prasne usmijeh, zadovoljan Gleesonovim objašnjenjem, samo je dodatni, suptilni žalacuperen prema fašizmu političke korektnosti. Premda je čitav „The guard“premrežen ovakvim pdojebavanjem stereotipnog Amerikanca (koje ne prestaje ni naodjavnoj špici – promotrite način na koji je predstavljen Don Cheadle) istonikad ne prelazi u neukus i zamorni šablonizam. Osim patriotske, McDonagh ima idovoljno komičarske samosvijesti da zna dokle može ići pa da sve skupa ne prijeđeu apsurdnu farsu.

I tako, od početkado kraja „The guard“ se poigrava žanrom na jedan dobroćudan, blagonaklon načinkoji pokazuje koliko je McDonagh njima fasciniran i koliko je u njegazaljubljen. O nečemu što volite, teško je pričati bez određene dozesamodopadnosti – potreba da kao pripovjedač sve slušatelje doista uvjerite kakonešto volite zna izmaći kontroli. McDonaghu je to pošlo za rukom i „The guard“se gleda kao ljubavno pismo kriminalističkom, policijskom filmu, Irskoj i, nakraju krajeva, Americi bez koje ovog prvog ni ne bi bilo. Što više poznajetesvaki od ova tri adresata, to će vam film biti bolji. Meni je, kako rekoh,uljepšao dan.

Redatelj: JohnMichael McDonagh

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.filesonic.com/file/4250574524/The.Guard.BRRip.720p.part1.rar

http://www.filesonic.com/file/4250574454/The.Guard.BRRip.720p.part2.rar

http://www.filesonic.com/file/4250574514/The.Guard.BRRip.720p.part3.rar

http://www.filesonic.com/file/4250574494/The.Guard.BRRip.720p.part4.rar

http://www.filesonic.com/file/4250639504/The.Guard.BRRip.720p.part5.rar

http://www.filesonic.com/file/4250639294/The.Guard.BRRip.720p.part6.rar

Projekt 365.154: Midnight in Paris (2011.)

2011-12-22T00:13:00.003+01:00

Što ne valja s novim Allenovim filmom, ha? Teško je baškonkretno uprijeti prstom u to, ali možda bi najtočnije bilo reći da Midnight in Paris ne valja jer WoodyAllen ima 75 godina i više jednostavno nije u stanju snimati onako vibrantne,cinične i energične filmove k'o što je to radio prije trideset, četrdesetgodina. Već tu se, naoko, hvatam u metatekstualnu zamku koju Allen, rekao bihpromišljeno, ugrađuje u film – u pisanje i čvrsto vjerovanje u rečenicu – „prijeje bilo bolje“. Zašto ta metatekstualna zamka ne funkcionira, postat će nadamse jasno do kraja ovog teksta. „Midnight in Paris“ je korektno urađen film.Fotografija je divna, re-kreacija 1920-ih i kraja devetnaestog stoljećadetaljna i uvjerljiva, Owen Wilson uulozi Gila zadovoljavajući, a Parizprezentiran u svom svojem raskošnom sjaju preuzetom s turističke brošure. No,ako se film pozornije promotri i ako se zanemari Allenovo ime (koje, jebiga, svemušto napravi daje težinu, zaslužilo to ono ili ne) otkrivaju se loše skrojenišavovi koji narušavaju čitav proizvod.

Što, dakle, nevalja? Ne valja to što „Midnight in Paris“ izgleda kao kolekcija stereotipa iopćih mjesta o Parizu, umjetnosti i umjetnicima. Allenov Pariz je grad srazglednice, a Hemingway, Dali, F. ScottFitzgerald, Picasso, Gertrude Stein i ostatak umjetničke bratijeutjelovljenja loše skrojenih citata i generaliziranih predodžbi kako ne bi bilonikakve zabune o kome se točno radi. Lik Owena Wilsona i njegove žene Inez (Rachel McAdams) nastavljaju i dodatnoutemeljuju ovakvu poetiku. Gil je holivudski pisac zanesen romantičnim idejamao književnosti, umjetnicima i pariškoj prošlosti. Opsjednut Parizom i njegovommitologijom Gil će koristiti svaku priliku da iskusi Pariz onako kako onfunkcionira u njegovoj glavi. S druge strane, njegova žena Inez, utjelovljenjeje hladne kučke kojoj se koncept umjetnosti sviđa sam po sebi (neke od tihslika znaju biti doista lijepe, a arhitektura i kipovi ostavljaju bez daha) nouvjeti njenog nastanka joj se baš i ne mile. Slobodan duh, nesputanaradoznalost, zanesenjaštvo i sve ono pomoću čega se već stereotipno opisujuumjetnici padaju u vodu pred malograđanskim ručkovima, svečanim večerama isvakodnevnim obavezama bogatijeg sloja pučanstva. O životu umjetnikâ čita se izgolemih monografija – živjeti taj život, previše je nesigurno i neugodno.Trebalo bi katkad i pokisnuti. Dinamika odnosa Gila i Inez zrcali čitav film. Sjedne se strane nalazi romantična slika Pariza (koji u ovom slučaju simboličkipredstavlja sam život), a s druge pragmatički cinizam i malograđanskasnobovština konzumerističke elite. I premda će Allenove „simpatije“ biti naGilovoj strani, do kraja filma i njegove će se fantazije razotkriti kao takve,premda će mu na samom kraju Allen dozvoliti novu fantaziju, ovaj put nepovezanus prošlošću i mitom o zlatnom dobu.

No, Allen ima 75godina i očito je da više nema volje skrivati se iza jezičnih igara i relativnoopskurne simbolike. „Midnight in Paris“ rađen je da tako da svakom prosječnomAmerikancu (budimo ipak realni, premda je snimljen u Europi ovo je još uvijekamerički film) u svakom trenutku bude jasno što se događa. Sve Allenove dvojbe,sve strategije i sve fascinacije izrečene su ili prikazane jasnim,nedvosmislenim i prilično banalnim jezikom, a likovi pomoću kojih gradi čarobnisvijet boemskog Pariza kolekcija su najpoznatijih likova svjetske književnostii slikarstva – likova koji su, koliko god se Europljani voljeli sprdati sameričkim kulturnim spremnikom, univerzalno prepoznatljivi svakom Amerikancukoji se voli nazivati kulturnim. Kao i sve ostalo u filmu, tako je i način nakoji Allen prikazuje ove likove savršeno plošan i predvidljiv. Hemingway jepijana budaletina koja naglašava muškost i smrt kad stigne, Dalije...nadrealan, a Gertrude Stein pramajka anarhofeministica. Njihov ikoničkiprikaz ide ruku pod ruku s uopćenim slikama iz školskih udžbenika i u njemunema ni jedne originalne zamisli ili rečenice. Šteta je unutar filma stvoritiprostor za nesputanu fantaziju pa ga onda ovako traljavo iskoristiti.

Naravno, želimo lidonekle iskupiti Allena, možemo tvrditi kako sav taj repertoar nije ništa drugodoli zabašureno ismijavanje američkih umjetnika (pogotovo holivudskihscenarista) i njihovih klišeiziranih fantazmi o prirodi umjetnosti, o Parizu inekim prošlim vremenima. No, Pariz iz prošlosti nije ograničen na Gilovuperspektivu već se preljeva i u sadašnjost osnovnog filmskog okvira – i ne-Gilovisu sposobni sudjelovati u magijskoj prirodi toga grada. Pariz kakvog Allenoživljuje u ovom filmu sastavljen je, dakle, od niza općih mjesta i sam je po sebinostalgična glorifikacija prošlosti i sentimentalnih pejsaža s razglednice –sastavljen upravo od onoga što pokušava razotkriti kao mistifikaciju. I nijenimalo čudno što je „Midnight in Paris“ nominiran za Zlatni globus. Puno je zahvalnije publiku usmjeriti ka imgainarnojslici europske prijestolnice (koja će ih iznova potaknuti da vjeruju kakodoista sudjeluju, razumiju i žele kulturu) nego ka stvarnosti Sarkozyjeve Francuske. „Midnight inParis“ nudi turistički obilazak sadašnjošću i prošlošću Pariza iz perspektiveprosječnog konzumenta kulture. I ništa više od toga.

Zašto, dakle,rečenica – „prije je bilo bolje“ - u ovom slučaju ima smisla? Za razliku odPariza 20-ih, koji će zauvijek ostati vrelo nostalgičnih projekcija i čijustvarnost nikada nećemo doista moći iskusiti, Allenovi raniji filmovi dostupnisu nam u izvornom obliku, spremni uvijek iznova se otvoriti novim gledateljima,novim čitanjima i novim iskustvima. Gledajući ih danas, bez imalo sumnje inostalgičnog patosa, bez ikakve zadrške možemo reći – „prije je bilo bolje“.

Redatelj: Woody Allen

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/4096605043/Midnight.in.Paris.720p.BluRay.x264-MHD.1500.part1.rar
http://rapidshare.com/files/1185011417/Midnight.in.Paris.720p.BluRay.x264-MHD.1500.part2.rar
http://rapidshare.com/files/2299255473/Midnight.in.Paris.720p.BluRay.x264-MHD.1500.part3.rar
http://rapidshare.com/files/11692059/Midnight.in.Paris.720p.BluRay.x264-MHD.1500.part4.rar

Projekt 365.153: Bridesmaids (2011.)

2011-12-19T10:50:00.000+01:00

Nastavljam spogledom na ovogodišnje kandidate za Zlatniglobus, a kako se mnogi od njih još uvijek nisu pojavili u nekomprihvatljivom ilegalnom formatu, primoran sam gledati ono na što prvo naiđem –što nije nužno ono što me i zanima. I tako, pred nama je jedna od rijetkihkomedija koja cilja na publiku stariju od trideset godina i koja se, gle čuda,bavi vjenčanjima. Sumnjam da ću za svog života dočekati pojavu društva u kojemvjenčanja neće biti preskupi i nepotrebni tulumi ili smisao nečijeg života, paveć unaprijed žalim što neću vidjeti kako će izgledati romantične komedije bezkulminacije u orgiji kiča. FeigovBridesmaids, ma koliko se trudio biti nekonvencionalan, nije ništa drugodoli prosječan, ne pretjerano intelgientan film o ženama u srednjim godinama,prijateljstvu, ljubavi i vjenčanjima ispričan u skladu sa standardnimholivudskim konceptima svega navedenog. Stara zagonetka o kokošima i jajima funkcionirai ovdje pa nije sasvim jasno što se događa, tj. tko generira ovu pripovjednumatricu – film ili publika? U svom pohodu na svjetska kina „Bridesmaids“ je zaradio gotovo 300 milijuna dolara(na uloženih 30), što je za film bez specijalnih efekata i bez planterano poznatihimena nevjerojatan uspjeh koji pokazuje da je Judd Apatow ime koje već sad definira novu američku komediju i čijaće poetika biti polazišna točka za dekonstrukciju nekoj novoj generacijiscenarista koja tek ima doći. Apatow se ovdje nalazi u ulozi producenta nopoetičke značajke na kojima je gradio vlastite filmove vidljive su na svakomkoraku. „Bridesmaids“ je pokušaobiti za romantičnu komediju ono što je za komediju o tinejdžerima bio Superbad. No, scenaristički duo Annie Mumolo i Kristen Wiig ima još puno učiti na radu Evana Goldberga i SethaRogena.

Fenomenološkigledano, „Bridesmaids“ je prlično konvencionalan film koji ne donosi nikakvunovu informaciju o vremenu u kojem je nastao. Da nije fotografije i stajlingani po čemu ga ne bi mogli smjestiti u tekuću dekadu. Žanrovski gledano, jedinanovost koju „Bridesmaids“ uvodi je ženska varijanta lude (adekvatno pretjerane Megan tj. Melisse McCarthy) – lika kojeg redovito srećemo u „muškim“ i „tinejdžerskim“komedijama koji je, zbog specifičnog holivudskog pogleda na žene i žensko, u „ženskimfilmovima“ redovito izostajao (ili je bio reduciran do neprepoznatljivosti). Strukturalnogledano, „Bridesmaids“ je relativno osvježavajuća novotarija. Dvosatni okvirFeigu pruža priliku da detaljno izgradi Annienlik (Kristen Wiig) i premda jeAnnie prisutna u svim scenama fokus nije uvijek na njoj. Štoviše, Feig priličnočesto koristi priliku da izolira Annie izvan konteksta grupe i da urazgovornoj, intimno dijaloškoj strukturi scene (posve netipičnoj za žanrromantične komedije) dodatno izgradi njen lik. No, holivudski okvir unutarkojega radi ne dopušta Feigu narušiti konvencije u potpunosti što u konačnicirezultira time da se vanžanrovski izleti promatraju u svjetlu pukog manirizma –metatekstualne meditacije nad žanrom čija je svrhovitost upitne naravi. Malo ćeih tko, od pripadnika ciljane publike uopće i zamjetiti, a čak i zamijećeniisti ne donose nikakvu informaciju vrijednu pozornosti.

Najveći problem „Bridesmaidsa“je što svoje likove tretira kao nevjerojatne idiote. I premda zarada nablagajnama diljem svijeta govori drugačije (donekle – znamo da se masa volismijati idiotima), dvosatni film koji prikazuje neitelignente ljude ubudalastim i fabriciranim problemima s vremenom postane prilično naporan. Idejaženskog, ovim filmom poticana i očito prihvaćena govori nam da jepost-feminizam debelo uranio i da se feministice trebaju vratiti osnovama.Jedini autentični lik, lik čiji je identitet odvojen od konvencionalnog prikazažene u mreži žena-muškarac-prijateljice, je lik Megan koji je s druge stranetoliko pretjeran i zacementiran u ulozi dežurne lude da na njega nitko nećeobratiti pozornost niti se s njime poželjeti poistovjetiti. Drugim riječima,emancipirane žene su neprilagođene čudakinje, a „normalne“ žene su pune briga iproblema koje samo sretan splet okolnosti može zadovoljavajuće razriješiti.Trebao se pojaviti netko poput MarkaZuckerberga da Hollywood napokonprestane prikazivati računarce kao asocijalne čudake. Što se treba dogoditi dažene u komercijalnom flmu postanu samostalni likovi, slobodni od uzdi tisućamagodina starih narativa, zaista nemam pojma. No, dok god se budu snimali ovakvifilmovi, dok god budu ulazili u konkurencije za nagrade umjesto da budu, baremod strane struke, ismijani i dok god publika u potrazi za dnevnom dozomanti-depresiva bude hrlila u kina kako bi gledala poluinteligentne likove u poluinteligentnimsituacijama (a ovaj se put za sve to ne mogu okriviti tinejdžeri) nema pomakanaprijed. Ako išta otkriva, „Bridesmaids“ otkriva da je ideja demokracija jošuvijek prenapredna i prefantastična politička ideja. Vratimo setotalitarizmima. Nije da bi tkogod zamijetio.

Redatelj: Paul Feig

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.fileserve.com/file/rRNzdDG

Projekt 365.152: The help (2011.)

2011-12-16T02:12:00.001+01:00

Dobrodošli udvanaesti mjesec. Kao i svake godine u ovo doba, američki filmski svijetzapočinje s lobiranjem za najveću Akademijinunagradu. Prva postaja na putu za Oscara jeZlatni globus i baš je ovih danaobjavljen popis nominiranih pa bi bio red i da ovaj blog to poprati. Kol'kostigne, dakako. Svake godine u ovo doba, američki mediji ponovno okrenu očiprema filmu analizirajući i preispitujući cjelogodišnju produkciju. Za nas uulozi gledatelja sva ta medijska halabuka nema neko pretjerano značenje. Svakegodine u ovo doba, ponovno nakratko zavirim u kulturu čije biljege i danas,poput većine vas, nosim. Ne pratim baš strane novine i ne sekiram se previšeoko stvari koje ne mogu promijeniti niti o kojima mogu dobiti nepristranu ibarem do neke mjere istinitu sliku pa mi presjek filmova američke produkcijeviše nekako dođe kao info-pult – panorama suvremenih histerija, problema ipsihoza američke svakodnevnice koje će, prije ili kasnije, posredno ili neposredno,navratiti i u naše krajeve. Filmovi tu igraju sekundarnu ulogu. Ionako serijetko kad dogodi da nešto dobro ispliva iz svega toga. Popis nominiranih uovoj ili onoj kategoriji je podugačak, a prvi film na koji sam naletio film je The help Taylora Tatea.

To je jedan od onih filmova koje smokao klinci redovito zaobilazili premda su naši roditelji baš u njima najviše uživali.Film bez iti jednog ispaljenog metka, bez junačnog muškarca koji skakuće poneboderima, naslonjen na povijest i ljudske kretenizme s neizbježnom porukom ukojoj pravda pobjeđuje ili joj barem dobro ide. Da je snimljen prije šezdesetakgodina našlo bi se u njemu mjesta i za JimmyjaStewarta, makar isti ne bio crn. „The help“ priča o životu crnih kućanskihpomoćnica u američkoj državi Mississipi u doba dok su i Kennedy i Martin Luther Kingjoš bili živi (premda prvi odapne tamo negdje oko polovice filma). Pričataj film o segregaciji, ponižavanju i nehumanim uvjetima u kojima su ove ženeradile, priča o hrabrim (a bijelim) ženama koje još uvijek vjeruju u povezanostmedija i pozitivne društvene promjene, priča o muževima kao kretenima (neovisnoo rasi kojoj pripadaju) i djeci i udaji kao statusnom simbolu. Prije svega,priča on o susretu malog čovjeka s totalitarnom, apsurdnom ideologijom u „zemljislobodnih“ i mogućnostima otpora tom istom totalitarizmu unutar te iste zemlje.Sve to taj film priča onako pristojno, sa suzom u oku i prelomljena srca, govorećinegdje iz pozadine kako je jednoć Amerika bila jako ružna zemlja u kojoj suljudi patili što se danas, zahvaljujući žrtvi i uvidu pametnih i bogobojaznih ljudina svu sreću, eto, promijenilo. I tako, propovijedajući o stranoj i neobičnojprošlosti od prije pedeset godina, ovaj se film onako očinski zgraža nad timekako se nekad mislilo da crnci prenose neobične i zastrašujuće bolesti, zgražase nad time što se homoseksualizam smatrao neprirodnom pojavom koja se liječilabapskim lijekovima poput čajeva od raznolikih trava i korijenja, zgraža se nadlicemjerjem i glupošću bijelih kućanica koje su tim crnim stvorenjima dopuštaleda im čuvaju i odgajaju djecu istovremeno za njih gradeći odvojene kupaonice itako...zgraža se nad vlastitom prošlošću istovremeno glorificirajući educiranusrednju klasu, Židove na uredničkim pozicijama i izdavačke kuće u New Yorkukoji su svi zajedno uvelike doprinjeli promjeni.

Puno bi se ljepšesve to vidilo i čovjek bi se mogao zadovoljan odmaknuti od ekrana da nije teglupe, uporne bube koja mu ne da ne primjetiti kako je divna i krasna sadašnjostiz koje s čuđenjem promatra prošlost gotovo identična onome što promatra i nadčim se zgraža. Pa tako između ostaloga primjeti da suvremena Amerika živi najeftinoj radnoj snazi uvezenoj iz Meksika, gotovo neplaćenoj radnoj snazi uKini i informatičkom autsorsanju Indijaca. Al eto, ako neke druge zemlje neplaćaju svoje radnike onako kako bi trebale, to je valjda njihov problem.Američki se način života ne može baš svugdje propagirati, pogotovo ako tamonema nafte ili ima previše nuklearnih bombi što trunu u nekom poluraspadnutomhaustoru i jedva čekaju da ih netko izvadi van. Ajde, više se ne igramosegregacije (barem ne tako očito), ali nam iskorištavanje i potplaćivanje jošuvijek vrije u venama. Tako da, ti sentimentalni djelovi Taylorovog filma,suočeni s kritičkom refleksijom stvarnosti, nekako izblijede. Postanu nevažni inestanu. Al' „The help“ ne mari mnogo za to. Nije to film koji bi se zamaraokritikom, metaforikom, analogijama i tim nekim stvarima. Ovo je film koji vampruža priliku da se osjećate bolje zato što vam je dobro, a ako vam baš i nijedobro onda služi tome da vas podsjeti kako je ljudima bilo i gore. Uostalom,kako vam ne bi bilo dobro kad neki drugi obavljaju sve teške poslove umjestovas. I vi previše pizdite.

Redatelj: Tate Taylor

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.filesonic.com/file/3974552514/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part1.rar

http://www.filesonic.com/file/3974552574/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part2.rar

http://www.filesonic.com/file/3974561514/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part3.rar

http://www.filesonic.com/file/3974561584/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part4.rar

http://www.filesonic.com/file/3974560494/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part5.rar

http://www.filesonic.com/file/3974559984/The.Help.2011.720p.BRRip.Xvid.AC3-GoldenXD.part6.rar

ili na velikomplatnu:

http://www.cineplexx.hr/sadrzaj/filmovi/detajlfilma.aspx?filmid=34468

Projekt 365.151: A serious man (2009.)

2011-12-11T17:48:00.001+01:00

Kad je bio Blood simple? Osamdeset i neke? Čini mi se da je, a poanta svega jeda kad tridesetak godina radite uspješne filmove (koje, čudna li čuda,podjednako vole i kritika i publika) imate neograničen kredit, kod producenatai kod publike. Ovi prvi još znaju biti nezadovoljni ili barem skeptični kad imponudite neku novu artističku nebulozu, ali ovi drugi su daleko manje kritičnii gutaju sve što im pružite. Ma kako to izgledalo. Jebiga, The big Lebowski je braći Coenzauvijek kupio mjesto na mapi filmske umjetnosti dvadesetog stoljeća.Neovisno o tome što im je Barton Fink iliNo country for old men dalekoreprezentativnije djelo. Jedno im se ipak mora priznati – braća Coen ne radepredvidljive filmove i svaki je njihov rad novo (i često bizarno) iskustvo. Porukavcima svjetske kinematografije plove i zanimljiviji filmaši od braće Coen,no u kontekstu američkog mejnstrimateško mi je pronaći nekoga čije bih filmove očekivao s više nestrpljenja.Unatoč tome što je Burn after reading bioapsolutno besmislen i nepotreban.

Židovi, dakle. Nasvu sreću nismo u Americi pa da pazim što pišem i da mi se na vrat nasadi nekaudruga za zaštitu ovoga ili onoga. To licenciranje prava na zajebanciju isprdanje s pojedinim narodima i/ili rasama popelo se već svima na vrh glave.Daleko je još Hrvatska od toga. No, nevezano uz to, ne znam može li se postićiišta više u tom kompleksnom i golemom narativu o američkim Židovima od onogašto je već učinio Woody Allen kojije praktički izmislio, zaokružio i definirao cijelu tu semantičko-strukturalnutropu. Izlet (posveta, ljubavno pismo, satira – bilo koji od tih ključevaotključava vrata ovog filma) u prošlost i kopanje po plemenskim traumamaosnovna su okosnica ovog filma. Pri čemu sam uvjeren u to da nije riječ ni okakvoj dubinskoj analizi židovskog identiteta, koliko o istraživanju odnosapojedinca, društva i Vrhovnog Zakona (utjelovljenog u liku antropomorfnogbožanstva i u sveprožimajućoj prisutnosti Tradicije i Rituala). Radeći na filmubraća Coen su se kretala unutar kulturnog područja koje najbolje poznaju (onogau kojem su odrasli), no problemi i nedoumice koje more njihove likove nisuvezani uz pripadnost određenoj kulturnoj zajednici. Osnovni se problem –problem ozbiljnosti – javlja u svim zajednicama onda kada pojedinac nijesposoban (ili voljan) odstupiti od etičkih načela. Ako išta ne trpi, društvo netrpi etički dosljednu osobu i što više razmišljam o tome čini mi se kako moralzajednice (ukoliko takvo što uopće postoji) ne služi tome da zajednici da cilji svrhu koliko tome da identificira neprijatelja, tj. stranca. Od pripadnikazajednice na neki se način očekuje da vlastita pravila uzimaju neozbiljno –rigorozni se Zakon uvijek primjenjuje na Drugoga. U trenutku kad pojedinacprekrši ovo implicitno pravilo on na sebe navlači bijes mase koja u dosljednomprovođenju etičkog koda ne vidi ništa drugo doli provokaciju. U tome leži jedanod ključeva za razumijevanje odnosa između Židovâ i Isusa. Kod braće Coen ovofunkcionira i na simboličkoj razini na kojoj Larry Gopnik postaje suvremenim utjelovljenjem biblijskog Joba. U svakom slučaju, po logici braćeCoen, biti moralan i pristojan ne donosi ništa drugo doli probleme.

Donekle se mogusložiti s time, no mene je kao gledatelja beskrajno iritirao način na koji subraća Coen odlučili prikazati tu jobovsku sudbinu. Naime, biti moralan ne značibiti glup i nesposoban, kao što ni chaoticevil u popularnom imaginariju pen&paperigara ne znači chaotic stupid (ušto se redovito pretvori). A Larry Gopnik je upravo to – pristojan i dobar čovjekkoji je istovremeno i kreten. A gotovo dva sata filma u kojem pratim životbudaletine koju bi najradije našamarao (umjesto da se nad njenom sudbinomzamislim ili je sažalijevam) mi sečinilo kao neproduktivan način za istraživanje biblijskih poučaka. A serious man ima svojih momenata,poglavito u stvaranju svijeta američkih sezdesetih (Jefferson Airplane, mistično-senilni rabini kao čuvari i tumačibožanske riječi, papagajskoponavljanje Tore prožetoisparavanjima marihuane itd.) i pojavi bizarnih, pomalo nestvarnih likova(kakvi često figuriraju u filmovima braće Coen). Ipak, tu vrstu dobrihelemenata smo već viđali u njihovim filmovima – i često su bili svrhovitijeupotrijebljeni. Cjelina, dakle, ne funkcionira najbolje – tj. konačni jezaključak prilično banalan i čitav film izgleda kao jedna od onih nerazrađenih,pijanih ideja koje vam padnu na pamet. Obični ljudi, jednom kad se otrijezne idođu k sebi, obično odustanu od takvih ideja no braća Coen nisu obični ljudi.Ako ništa, imaju dovoljno kapitala da naprave bilo što što im padne na um idovoljno kredita kod publike i kritike da im ovi ne zamjere što god napravili.

Redatelj: Joel &Ethan Coen

Propustili ste?Pogledajte:
http://rapidshare.com/files/332638421/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part1.rar
http://rapidshare.com/files/332638418/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part2.rar
http://rapidshare.com/files/332638443/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part3.rar
http://rapidshare.com/files/332638419/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part4.rar
http://rapidshare.com/files/332638414/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part5.rar
http://rapidshare.com/files/332638416/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part6.rar
http://rapidshare.com/files/332638415/OneDDL.com-A.Serious.Man.2009.LIMITED.DVDRip.XviD-ESPiSE.part7.rar

Projekt 365.150: The verdict (1982.)

2011-12-07T20:02:00.001+01:00

Sidney Lumet će ukomentaru redatelja na DVD-u filma Theverdict inzistirati na FrankuGalvinu (Paul Newmann) kao na centralnoj ličnosti filma. Njegovo tumačenjeopisuje ovaj film kao priču o iskupljenju, posljednjoj šansi propalogalkoholičara koji je nekad bio dobar odvjetnik, a s vremenom se preobrazio ujeftinog lešinara. Takvo sažimanje filma samo je donekle točno. Razvojni putFranka Galvina doista se nalazi u središtu pozornosti, čak toliko da se svedrugo u filmu čini nakalemljeno samo zbog toga da bi se Paulu Newmannu pružilaprilika da maestralno odigra odvjetnika kojeg razdiru vlastiti demoni. Meni sepak čini da je „The verdict“ prije svega priča o poroti, američkom pravosuđu iiskrenoj, pomalo patetičnoj vjeri u pravednost sustava. Ništa čudno za Lumetakoji je već kasnih pedesetih snimio 12angry men, kultnu sudsku dramu kojom je dominirao Henry Fonda i koja je u središte pozornosti stavila američkuporotu.

U „The verdict“uloga porote u cjelokupnom diskursu filma je sublimirana. Ista se kao važanfaktor pojavljuje tek na kraju filma, no njena neprisutna prisutnost je upravoono što „The verdict“ čini autentičnim proizvodom američke kulture, tj.američke ideologije, ako vam je tako draže. Naime, ideja porote u američkompravosudnom sustavu prilično je jasna, premda se njenu ulogu u pravosudnomprocesu američki filmaši naveliko kritizirali, kako je već kojem od njihodgovaralo. Uloga porote ostvaruje se na ideološkoj i pragmatičnoj razini.Ideologija koja stoji iza uspostavljanja porote kao odlučujućeg tijela usudskom procesu služi disperziji moći. Porotom se izbjegava centralizacija moćiu rukama pojedinca (suca) ali se i čin suđenja simbolički stavlja u rukenaroda. Na ovaj se način američki pravosudni sustav štiti od korupcije jer jevrlo teško utjecati na sve porotnike (da bi bila pravovaljana, porotničkapresuda mora biti jednoglasna – što je osnovni dramski sukob oko kojeg se gradi„12 angry men“). U slučaju poput onog koji prikazuje „The verdict“, slučaju ukojem je sudac korumpiran (slizan s financijskim centrima moći), a tuženastranka ima tim skupih odvjetnika, uloga porote je uloga kontrolonog mehanizmakoji, barem na idejnoj razini, osigurava pravednost suđenja. S druge strane,zbog takvog se sustava američka sudnica pretvorila u pozornicu drame u kojojčinjenice i dokazni formalizam igraju manju ulogu od retorike i manipulacijeemocijama. Bitno je svidjeti se poroti – prezentacija činjenice bitnija je odčinjenice same.

Lumetov film će koristiti oboje. Upozadini Newmannove retoričke manipulacije kojom na kraju svega pobjeđuje u sudskomprocesu, leži iskrena vjera u pravosudni sustav – u sposobnost naroda daprepozna i kazni nepravdu, kako god se ista definirala. Na taj način Lumetponovno priziva sliku Amerike kao zemlje malog čovjeka – zemlje unutar koje,unatoč svoj političkoj i financijskoj moći velikih konglomerata ili pojedinaca,mali čovjek ima posljednju riječ. Ta slika post-Nixonovske Amerike i nemavelike veze sa slikom Amerike 21. Stoljeća, no ponekad je zgodno prisjetiti sesnova i nadanja nekih drugih generacija, što god mi mislili o njima. „Theverdict“ skreće pozornost na još nekoliko zanimljivih stvari. Lumet naimeobjašnjava kako je golema pozornost posvećena paleti boja koja se koristi ufilmu, kao i prikladnom osvjetljenju. No, čini se kako je ta posvećenosttehničkim detaljima slike uzrokovala da se u ulozi korumpiranog suca pojavikarikatura od osobe koju jednostavno nije moguće shvatiti ozbiljno. Zamisliteda Ed O'Neil tumači ulogu naslovnogjunaka kakve šekspirijanske drame. Efekt je otprilike takav. Lumet govori i osjajno strukturiranom scenariju DavidaMameta što opet pokazuje kako struktura bez popratnog sadržaja ne koristiničemu. Pojedina Mametova rješenja su u najmanju ruku jeftina, a lik Charlotte Rampling apsolutnonepotreban. I tako, „The verdict“ je pun proturječnosti. S jedne strane je toNewmannov one-man-show, s drugeprecizno snimljen i zanatski korektan film, a s treće ideološka papazjanijahirovitog scenarija. Unatoč proturječnostima, i nakon trideset godina jošuvijek funkcionira. Barem kao popodnevni, obiteljski film. Sumnjam da ga itkoviše može doživjeti ozbiljno.

Redatelj: SidneyLumet

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.fileserve.com/file/Dw2Uysc/Bruce.Willis.The.Verdict.1982.avi

Projekt 365.149: 나탈리 (2010.) - Natalie

2011-11-30T12:33:00.001+01:00

Zapravo ne znam što sam upravo odgledao. Iz mojeperspektive, izgledalo je to kao čudna mješavina porno filma, španjolskesapunice, komornog teatra i niskobudžetne japanske produkcije. Premda je sama Natalie daleko od niskog budžeta. Baremšto se tiče fotografije. No, cjelokupna estetika, od kompozicije kadra, paleteboja, i dijaloga između likova pa do zvučne podloge, tretmana prostora iglumačkih ekspresija neodoljivo je vukla prema spomenutom. Takvo tumačenje samopokazuje kakav sam ja nepopravljivi Zapadnjak i kako u svemu vidim utjecajekojih po svakoj logici ne bi trebalo biti. Također pokazuje kako ne pripadamgeneraciji koja se palila na SylviuKristel i njenu Emmanuelle. Moželi uopće postojati ikakva poveznica između južnokorejskog redatelja,južnokorejske publike i nekih, zapadu bliskih poetika? Istina je da je azijskakinematografija u svojim poečcima naveliko posuđivala od Zapada, tj. Amerike.Ta su vremena ipak prošla, nacionalne kinematografije Koreje, Kine i Japana suse em razvile em profilirale i ako se još uopće može govoriti o smjeru utjecaja,tada se može govoriti isključivo o obrnutoj relaciji. Nema nikakve logike utome da se južnokorejski film ponovno okrene Zapadu baš sada, u vrijeme dok natržište izbacuje neke od najzanimljivijih uradaka suvremenog filma. No, logikaionako nije jača strana Kyung-jungovog filma.Moguće je da sam nešto propustio i da postoji nepoznata, skrivena mi tradicijana kojoj se temelji i koju ovaj film nastavlja. Ako i postoji, sudeći poodgledanom, sretan sam što je nikad nisam upoznao.

Wiki kaže da je „Natalie“ prvi korejski3-D film. Zanimljivo je vidjeti kako je poslovna logika velikog biznisa nacijelom svijetu ista. Korejci, doduše, nisu uzeli djecu za primarnu metupogodnu za testiranje nove tehnologije. Ipak, publika kojoj se ovaj film obraćaesencijalno je dječja. Neovisno o tome koliko godina imala. Jedini estetskipomak, tj. jedina karta na koju su producenti igrali, jest prikaz ženske sise utrodimenzionalnoj tehnici. Da smo to vidjeli prije dvadeset ili tridest godinamožda bi i bili impresionirani. Ovako, pušimo cigaru za cigarom i poputKraljice u skečevima Montyja Pythona svakomalo prozborimo: „We are not amused.“ Onaj labavi kostur oko kojeg je spektaklženskih sisa organiziran tematiziran je na filmu bezbroj puta i gotovo svaki odnjih je bio pametnije napisan. Priča o požudi, objektivizaciji žene i destruktivnojopsesiji samo je u Aziji proizvela nekoliko remek djela od kojih su se nekidosljednije držali šok-estetike (na pamet padaju japanski Mouđuu i Ai no Corrida,a o Europi i Americi ne želim ni počinjati govoriti). Pridodam li tomeapsolutno neuvjerljivu interakciju između dva muška protagonista, banalno jednostavnedijaloge i poetiku glume prikladnu za neki seoski teatar dolazim do zaključkada je sat i po vremena koliko traje ovaj film vrijeme koje sam mogao provestidaleko korisnije. Brojeći čačkalice u kutiji ili nešto slično. Važno je znatibroj čačkalica – pitajte VladekaSpiegelmana.

Uglavnom, prijekoju godinu vratio sam se intenzivnom gejmanju(da sam se tolikim intenzitetom posvetio nečem drugom ko zna što bi danasbilo od mene), a najveći problem u kompetitivnom gejmanju je kad vam usredpartije crkne miš. Tu nema spasa, a ono malo dozvoljene i tolerirane pauze nijedovoljno da odete do trgovine i nabavite novi. Usput je bila subota popodne štoje značilo da ću morati čekati do ponedjeljka ako tog istog dana ne nađemotvoren dućan koji prodaje potrošnu imformatičku opremu. Prošao sam pola gradai konačno našao miša u jednom od onih novih Tiskovih dućana/kioska zazačuđujuće pristojnu cijenu. I tako, sretni se vraćate doma misleći da stedobro prošli, uštekate miš u USB-utor, a soba vam se osvijetli intenzivnimneonskim plavetnilom kojeg su valjda registirarli i u susjednoj galaksiji. Joščekam da mi pošalju sudsku tužbu zbog uznemiravanja javnog reda i mira. Toneonsko čudo sa mnom je već nekoliko godina i osim što funkcionira kao mišfunkcionira i kao nevjerojatan davež kad u mraku pokušavate pogledati film. U takvimga situacijama redovito isključujem. Ova anegdota zapravo nema poantu. Osim davam ilustrira što mi je prolazilo kroz glavu dok sam gledao „Natalie“. Sisključenim mišem prilično je zajebano pauzirati film, švrljati po playeru i bauljati internetompokušavajući pronaći bilo što što će vam omogućiti da zdravog razuma izdržitedo kraja.

Redatelj: JuKyung-jung

Propustili ste? Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/455209287/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part01.rar

http://rapidshare.com/files/455209286/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part02.rar

http://rapidshare.com/files/455209312/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part03.rar

http://rapidshare.com/files/455209324/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part04.rar

http://rapidshare.com/files/455209363/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part05.rar

http://rapidshare.com/files/455209361/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part06.rar

http://rapidshare.com/files/455209371/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part07.rar

http://rapidshare.com/files/455209374/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part08.rar

http://rapidshare.com/files/455209378/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part09.rar

http://rapidshare.com/files/455209381/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part10.rar

http://rapidshare.com/files/455209384/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part11.rar

http://rapidshare.com/files/455209407/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part12.rar

http://rapidshare.com/files/455209427/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part13.rar

http://rapidshare.com/files/455209456/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part14.rar

http://rapidshare.com/files/455209492/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part15.rar

http://rapidshare.com/files/455209497/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part16.rar

http://rapidshare.com/files/455209559/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part17.rar

http://rapidshare.com/files/455209575/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part18.rar

http://rapidshare.com/files/455209604/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part19.rar

http://rapidshare.com/files/455209639/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part20.rar

http://rapidshare.com/files/455209671/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part21.rar

http://rapidshare.com/files/455209741/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part22.rar

http://rapidshare.com/files/455209766/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part23.rar

http://rapidshare.com/files/455209170/Natalie.2010.BluRay.1080p.DTS.2Audio.x264-CHD.part24.rar

Projekt 365.148: Tyrannosaur (2011.)

2011-11-27T18:50:00.001+01:00

Pretpostavljam da su ljudi alergični na egzistencijalnedrame, prominentne teme malih filmova, samo zbog toga što im se ne da gledativlastite živote reflektirane ekranom. I to što se redatelji takvih filmovačesto zanesu pa svijet slikaju u najgorim mogućim bojama ne pomaže puno. Gotovonitko više ne traži katarzičke emocije od umjetnosti. Potreban je bijeg odstvarnosti, a ne proživljavanje iste u nečijoj drugoj koži. U početku se činida će i prvi dugometražni film PaddyjaConsidinea biti jedan od takvih filmova. Pred nama je ostarjeli britanackoji u prvoj sceni u pijanom bjesnilu zatuče nogom vlastitog psa. U idućihnekoliko kadrova taj isti lik razbije ciglom neki pakistanski dućan i potuče ses mlađarijom u lokalnoj birtiji. Isprane, blijedo sive boje britanskesvakodnevnice (koje mali filmaši iz nekog razloga također vole potencirati)prožimaju sve scene i čini se kako je pred nama još jedna priča odemotiviranoj, uništenoj radničkoj klasi Velike Britanije čiji se pripadnici nesnalaze u modernom multikulturnom okruženju starog imperija. Do kraja filma,stvari se ipak promijene nabolje. Donekle.

Vjerojatno stegledali zadnji Eastwoodov film – Gran Torino? Riječ je o sličnojpostavci samo što je „Gran Torino“ daleko više spektakularan, daleko više „američki“i svjesno okrenut emocijama publike nauštrb unutrašnje konzistencije. Stari,nadrkani republikanac kojeg glavom i bradom utjelovljuje sam Clint, previše podsjeća na prljavog Harryja da bi ga se moglodoživjeti ozbiljno. Čak i kad se bavi egzistencijalističkim temama, socijalnomdramom i sličnim stvarima, američki komercijalni film ima potrebu biti cool. U tome valjda leži onaj odmak odstvarnosti, mali tračak spektakla nužno potreban da bi se uspostavilakomunikacija između filma i suvremene publike. Nezavisni britanski filmašinemaju potrebu biti cool, pa unjihovoj varijanti „Gran Torino“ izgleda poput filmova Kena Loacha. Likovi su konzistenti i nepopravljivo ljudski, aobični ljudi uglavnom ne naganjaju bande po kvartu.

U svakom slučaju Tyrannosaur priča o Engleskoj kakva sene viđa u filmovima američke produkcije. Tu su stanovi s ormarima od šperploče,nefugirane pločice u kupaonici, prastari naslonjači izjedeni znojem i mirisomljudski tijela koji se nakupljao desetljećima. Tu su pubovi bez glamuroznih tipova i neonskih svjetala, separei od skajai likovi na kakve nailazite po kolodvorskim birtijama. Tu su susjedstva pokojima se kreće agresivna mlađarija, predgrađa u kojima se odvijaju sudbinekoje nikad neće izaći pred svjetla reflektora, klinci koji se igraju na ulici iporaženi likovi koji pokušavaju preživjeti ono malo što im je još od životaostalo. Engleska je to kakva se češće viđala u britanskim filmovima šezdesetih,Engleska koja ne mari za kraljevska vjenčanja i u sebi skuplja sjećanja nabombaške napade, nasilne imigrante i Thatchericu.Considine stvara svijet koji intimno poznaje, a njegovi su likovi, koliko godteški bili, prepoznatljivi i svakodnevni. „Tyrannosaur“ je nošen izvedbama Petera Mullana i Olivie Colman, Considineova je kamera tu tek neprimjetni suputnikkoji diskretno bilježi njihove uspone i padove. Nemoć, koju „Tyrannosaur“intenzivno tematizira, nije omiljena tema komercijalnih filmova. U „Tyrannosauru“nema policije, nema državnih službi ni institucionalne pomoći. Likovi suprepušteni sami sebi, a jeftine floskule i petparačka rješenja nemaju nikakvudiskurzivnu snagu. Fantaziji nema mjesta u filmu koji drži do sebe, kao nijunacima bez mana. I čini se kako je nemoć nešto što nikako ne možemo oprostitifilmskim likovima. Empatiju zamjenjuje prezir. Ako filmska slika funkcionira naprincipu identifikacije, malo se tko ne opire identifikaciji s ostarjelimpijancima i nasilnicima kao ni s figurom zlostavljane žene. No, „Tyrannosaur“ne mari za identifikaciju i svoju zamisao provodi dosljedno do kraja. Premda sunemoćni, Considineovi se likovi bore i do krajnosti odgađaju točku pucanja. Iupravo to što ne puknu, što se ne slome do kraja pod teretom koji trpe čini ovelikove zanimljivima, vrijednima pozornosti i vremena uloženog u sudjelovanje unjihovim sudbinama. Briljantna se pobjeda ne može izvojevati no Considine jošuvijek nije dovoljno ciničan da bi mislio kako je bilo kakva pobjeda nemoguća.Prostor slobode je moguće osvojiti, a mora ga osvojiti svatko za sebe. Considinepoznaje svoje sugrađane, ali i vjeruje u njih. To od „Tyrannosaura“ činirealističko-humanistički film – nešto što u zadnje vrijeme prilično rijetkoviđamo.

Redatelj: PaddyConsidine

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/3887688913/Tyrannosaur.2011.DVDRiP.XViD-NoGRP.part1.rar
http://rapidshare.com/files/180629581/Tyrannosaur.2011.DVDRiP.XViD-NoGRP.part2.rar
http://rapidshare.com/files/438377404/Tyrannosaur.2011.DVDRiP.XViD-NoGRP.part3.rar

Projekt 365.147: Monsters (2010.)

2011-11-26T23:52:00.001+01:00

Vuče me da pišem opovijesti SF filma, o njegovoj eksploatacijskoj prirodi, o karnevalskimpočecima okrenutim prema odrasloj publici pa do Star Wars manije koja je ciljala i zahvatila tinejdžere. No, nekakomi se ne da. O toj temi ne mogu reći ništa što već na ovaj ili onaj način nijebilo rečeno. Ozbiljnijim proučavanjem te problematike nikad se nisam bavio.Pogledam li unazad, čini mi se da su bolji dojam na mene uglavnom ostavljalifilmovi malog budžeta. Milijuni dolara utrošeni na specijalne efekte obično birezultirali nekoherentnom i apsolutno banalnom pričom čija bi jedina funkcijabila povezati dva kadra s eksplozijama. Autori koji iz ovog ili onog razloganisu imali toliko novca obično bi napravili nešto upečatljivo. Izgleda da atmosferaimprovizacije i realnih ograničenja potiče kreativnost. Uglavnom, svako tolikou kinima se pojavi novi blockbuster kojemuPR-ovci prilijepe SF-predznak i čitava tragedija ovog žanra počinje ispočetka.Kad iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće povezujete SF s blagoretardiranim narativima teško se možete oduprijeti potrebi da čitavu cjelinusudite po nekim njenim djelovima. Filmovi poput Edwardsovih Monsters rijetko kad završe u kinima, a još rjeđedožive agresivnu marketinšku kampanju. Pronalaze ih i gledaju uglavnom oni kojiveć unaprijed znaju što i kako tražiti. I povremeni posjetitelji raznih festivalakoji sasvim slučajno nabasaju na neplaniranu projekciju.

„Monsters“ sudaleko od savršenog, a ako želim biti ozbiljan moram reći i da su daleko oddobrog filma. Ipak, zbog nekih razloga prilično su mi dragi. Dragi su mi zbogtoga što utjelovljuju nov pristup snimanju filma, tj. produkciji istoga. „Monsters“su koštali nešto manje od pola milijuna dolara, specijalne efekte izrađivao jesam Edwards doma na kompjuteru, filmska ekipa imala je ispod deset članova,nisu tražili dozvole za snimanje, a za statiste su koristili koga su već našlina lokaciji. Ta vrsta praktički gerilske produkcije rezultirala je vizualnoupečatljivim filmom (manjak budžeta najviše se vidi u produkciji zvuka),kilometrima dalekim od niskobudžetne trashpoetike kakva je inače dominirala u sličnim pothvatima. „Monsters“ su jedanlijep i odmjeren film ceste s cthulhuovskimsvemircima u pozadini. Zbog načina na koji je sniman, sve izgleda priličnospontano što zapravo neplanski doprinosi osjećaju autentičnosti. Nemoguće jepotpuno se uživjeti u Independence Day– gledati „Monsters“ već je drugačije iskustvo. Edwards je učio filmski jezikna radovima Europi dragih filmaša poput Wendersa,Herzoga ili Coppole i zapravo jepravo osvježenje vidjeti njihov utjecaj u jednom post ili boljepred-apokaliptičnom filmu. „Monsters“ mi je drag i stoga što pobija svakidašnjujadikovku domaćih filmaša o domaćem filmu. Relativno mizerno ulaganje uprodukciju i gotovo osmerostruka zarada pokazuju kako je malim, nezavisnim inadasve jeftinim filmom moguće postići uspjeh svjeskih razmjera. No, politikafilmske produkcije ista je kao i politika hrvatskog biznisa en générale – uložiti što manje, ahtjeti zaraditi što više. Kuknjava oko nezainteresiranosti publike za domaćifilm nakon iskustva „Monstersa“ čini se potpuno deplasirana. Ako je uz malonovca moguće napraviti maštovit, upečatljiv i vizualno prihvatljiv film tada sečinjenica da nam domaći filmaši iz godine u godinu serviraju festivalske uratkeopterećene kolonijalnim poetikama više ne može uzimati zdravo za gotovo. Dostanam je balkanske egzotike i jada i čemera „toplih ljudskih priča“.

No, neovisno otome kako „Monsters“ funkcioniraju kad ih se promatra u diskursu lokalnekinematografije, potrebno je reći da nije riječ o sasvim uspjelom uratku.Spontani pristup produkciji odrazio se i na scenarij pa se film čita kaopripovijest o gotovo besciljnom lutanju dvoje likova po centralnoameričkojzabiti na pozadini vanzemaljske invazije. „Monsters“ su još jedan od onihfilmova koji koriste fantastične elemente zato što mogu, a ne zato što trebaju.Relativno jednostavni simbolizam i politički aktivizam funkcionirali bi jednakodobro (tj. loše) u nekom klasičnijem obrascu. Pokušaj da se pomoću svemiracageneralizira problematika ksenofobične samoizolacije bogatih država i nijenešto zbog čega bi trebali pasti sa stolice i čestitati Edwardsu. No, ako nizbog čega drugoga „Monsters“ treba pohvaliti zbog toga što je uspješno izbjegaostandardne trope ovakvih filmova. Nema junačke vojske, nema ni herojskihideologija, nema zadnjočasnih rješenja, a onih nekoliko akcijskih sekvencigotovo da se i ne primjete. Unatoč svemu tome film uspijeva zadržati dramskunapetost i osjećaj neizvjesnosti oko sudbine dvoje glavnih likova i to jesasvim dovoljno da ne vrludamo naokolo tih sat i po vremena koliko čitava stvartraje. To što se čitava stvar mogla daleko bolje scenaristički riješiti...a štosad. Za prvi film dobro je i ovako.

Redatelj: GarethEdwards

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/444312583/Monsters.2010.LiMiTED.BDRip.XviD-SAiNTS.part1.rar
http://rapidshare.com/files/444315049/Monsters.2010.LiMiTED.BDRip.XviD-SAiNTS.part2.rar

Projekt 365.146: Die Büchse der Pandora (1929.)

2011-11-26T03:16:00.001+01:00

Netko od filmskih povjesničara ili teoretičara čije sam imezaboravio opisuje odnos zvijezde, redatelja i publike kao odnos prostitutke,svodnika i klijenta. Usporedba je mišljena bez pripadajućih moralnih obilježja,no ovisno o dekadi i sustavu filmske poizvodnje koji su u pitanju i moralna seobilježja mogu bez veće muke prenijeti na analogiju. Doba u kojem je stvarao Georg Wilhelm Pabst može se savršenoprispodobiti tom trijadom. Die Büchseder Pandora, njemački film s kraja dvadesetih, kao glavnu zvijezdu ima Louise Brooks – američku glumicu/starletuprgavog karatera koja se tih godina posvađala sa svim većim holivudskimstudijima. Pabst odabire Brooks umjesto tada relativno nepoznate Marlene Dietrich iz vrlo pragmatičnograzloga. Njemački film do tada nije imao veće uspjeha na jedinom relevantnmtržištu – u Sjedinjenim Američkim Državama. Za uspjeh u SAD-u potrebno je američkolice - lice koje publika prepoznaje i koje će biti u stanju privući mase ukina. Pabst je, u skladu s ulogom stereotipnog svodnika, preuzeo posrnuluameričku zvijezdu i namjeravao ju je ponuditi staroj klijenteli obasjanu novimsvjetlom. Zajebao je svodničku računicu utoliko što nije do kraja spoznao aspektfilma kao spektala – dijela zabavne industrije. Kad je „Die Büchse der Pandora“napokon bio gotov, u Americi je publika već ludjela za zvučnim filmom. Nijemifilm nije imao šanse. „Die Büchse der Pandora“ podbacio je kod publike kao ikod onodobne kritike i vjerojatno bi bio zauvijek zaboravljen, trunući u nekomgargantuanskom arhivu, da polovinom pedesetih nije ponovno „otkriven“, zajednos Dreyerovom Ivanom Orleanskom. LouiseBrooks i Maria Falconetti preko noćisu postale nove filmske ikone i zauvijek se utisnule u kulturno naslijeđedvadesetog stoljeća.

Pabst je bio veomasposoban redatelj, zaljubljenik u filmski medij i kao i svim entuzijastimaposlovno vizionarstvo nije mu bilo jača strana. To što je previdio tehnološkiaspekt filmske recepcije nije mu bila jedina „omaška“. Pabst je počinioneoprostivu grešku. Pokušao je unutar istog filma spojiti popularnu estetikumelodramskog spektakla i modernistički simbolizam koji se između ostalog htio pozabavitii metanarativnom razinom filma. Uspio je u naumu da stvori film čvrstesimboličke strukture, ali mu je ta ista struktura pojela sve ostalo – tj. onozbog čega je publika tih godina išla u kina. „Die Büchse der Pandora“ jeizgledao kao spektakl, izgledao je i kao melodrama, no previše je odstupio odprepoznatljive šprance što ga je učinilo stranim tijelom u popularnom diskursu.A popularni diskurs ništa ne mrzi više od ambicioznog stranca. Pabst je očitogledao suvremenike no funkcionalistički pristup američke režije nije mu omiliosrcu. Bio je skloniji ruskoj školi montaže, a ta vrsta ambiciozne estetikenikako se nije mogla uklopiti u popularne šund-narative. S obzirom na današnjurecepciju „Die Büchse der Pandora“ čini se kako je upravo taj nesklad izmeđuintelektualnog i popularnog omogućio Pabstovom filmu novo čitanje. Recepcijamlađih generacija, odraslih na drugačijim poetikama, bila je gotovodijametralno suprotna onoj Pabstovih suvremenika. Iz prezrenog filma „DieBüchse der Pandora“ se prometnuo u kultni film, simboličku apoteozu Vajmarske Republikei generatora ikoničke slike ženstva. Louise Brooks je iz toga izašla kaodefinitivni pobjednik. Dakako, prekasno. Ali to je već neka druga priča.

Uglavnom,zanemarim li potpuno proizvoljnu narativnu logiku čitavog filma (što je najboljevidljivo u posljednjem činu u kojem se iz ničega pojavljuje Jack the Ripper), gledanje „Die Büchseder Pandora“ bilo je jedno prilično zanimljivo iskustvo. Pabst je impregniraofilm brižljivim simbolizmom no vrijeme koje nas dijeli od kraja dvadesetihPabstovom je simbolizmu podarilo nove slojeve značenja. Prilično rigidnasemantička struktura u ovih se osamdest godina pomalo opustila, a u pukotinamasu se stvorili zanimljivi i nepredivđeni spojevi. Mislim da je najveći Pabstovuspjeh to što je od Lulu uspiostvoriti ambivalentni karakter. Lulu je iznimno kompleksna slika, u apsolutnomneskladu s dominantnim slikama junakinja ili anti-junakinja Pabstova doba. Tase kompleksnost ne iscrpljuje ni danas u čemu pomalo cinično možemo zaključitida sedamdeset godina burnog dvadesetog stoljeća nije uspjelo, u nekom „popularnom“narativu, ponuditi kompleksniji i intrigantniji lik od Lulu. Lulu jefetišistički objekt i dekonstrukcija istoga, Lulu je mizoginistička, gotovoanimalna predodžba žene i oda individualizmu i nesputanoj nekonvencionalnosti,Lulu je heroina klasične grčke tragedije i trn u oku javnog morala VajmarskeRepublike, Lulu je proizvod kamere, simulakra i naratološki esej o prirodispektakla. „Die Büchse der Pandora“ je film o Luluinim transformacijama, filmkakvog bi danas bilo vrlo teško snimiti. Medij filma previše je opterećenpopratnom PR-ovskom prtljagom (jebiga, skup je to biznis, industrija s golemim ulaganjima)pa od sve te prpošne, medijski prominentne mlađarije vrlo lako previdimo časnestarce. A neki od njih nisu potupno senilni i šteta bi bila da ih se ne počuje.

Redatelj: GeorgWilhelm Pabst

Propustili ste?Pogledajte:

http://www.megaupload.com/?f=MMMJGZMQ

http://www.megaupload.com/?f=5SAUNJBK

Projekt 365.145: 30 days of night (2007.)

2011-10-30T12:47:00.001+01:00

Ne razumijem mnoge stvari. Ne razumijem Heideggera, Russella, a bome ni Gödela. Ne razumijem tko kupuje Jutarnji list i kako uopće naše izdavaštvo opstaje. Ne razumijemkako radi ona mašina u CERN-u, a nifizika crnih rupa mi nije najjača strana. I tako, idem naokolo i ne razumijem.Čak i stvari za koje mi se čini da im nazirem obrise s vremenom dobiju nekesasvim nove dimenzije. Među stvarima koje ne razumijem, fasciniraju me stvarikoje bih morao razumjeti, a nekako mi ne idu u glavu. Na primjer – nikako minije jasno što je uzrok tolike popularnosti 30 days of night. I ne pričam tu samo o Sladeovom filmu već i o stripu SteveaNilesa i Bena Templesmitha pokojemu je film i nastao. Izgleda da tamo nedje postoje horde ljudi koji uživotu nisu pogledali ili pročitali horor. I taman kad se krenem zgražati nadtom činjenicom, sjetim se da su od vremena ChuckaNorrisa, Freddyja Krugera i Jasona stasalehorde novih klinaca koje, doslovno, nisu pogledale/pročitale mnogo horora uživotu. Nisu imale kad. I onda mi ta fascinacija s „30 days of night“ postanepinku jasnija. Brutalan je to, krvoločan i prilično besmislen film (a i strip,no pustimo sad to) – baš onakav kakav publika tih godina voli. To što u njemunema ni jednog upečatljivog momenta, ni jedne dovitljive scene, nije nešto okočega bi itko razbijao glavu. Žanr je ionako simbiotski vezan uz industriju.Metažanrovske naracije nadilaze interese prosječnog gledatelja i filmove daju uruke filmofilima. A njih je relativno malo.

Steve Niles jeimao dobru ideju. Gradić Barrow na krajnjem sjeveru Aljaske, mjesto u kojemjednom godišnje vlada tridesetodnevna noć, dušu je dao za sve horore ovogasvijeta. I kad se u to uplete klasična, izvorno američka western fabula (gradić na osami terorizira lutajuća banda i jedinošto stoji između nje i miroljubivih rađana je snažan muškarac, predstavnik zakona– šerif) onda se dobije hibrid modernog i starog iz kojeg nastaje novi američkipejzaž. Umjesto Johna Waynea tu je Josh Hartnett (koji, dakako, ne dolazini blizu ikoničnoj slici Dukea notreba imati na umu da je i ta slika dijete nekog drugog doba), umjestozlikovaca urokljiva pogleda tu su vampiri (koji, hvala Isukrstu, nemaju nikakveveze sa novom, Sumrakom inspiriranom,ikonografijom), umjesto plavuše u nevolji tu je plavuša s oružjem itd.Simbolička struktura koja metaforički pripovijeda o sukobu kaosa i reda,odmetništva i zakona, funkcionira apsolutno jednako kao što je funkcionirala u westernu, samo što priče o Divljemzapadu više ne pripadaju kulturnom obzoru novonastalih tinejdžera. To što jamislim da je Steve Niles izabrao liniju manjeg otpora i u relativno zanimljivomambijentu ispričao jednu anakronističku, konzervativnu priču ionako nijepretjerano bitno. Nije to nikakva novost, pogotovo ako obraćate pozornost nasadržaj pop-kulturnih proizvoda, ali uvijek je lijepo (i pomalo tragično)vidjeti kako i nove generacije puše istu vrstu priča kakvu smo i mi pušili.

To što David Sladenije učio snimanje horora na naslijeđu osamdesetih, to što prebrzo otkrivaneprijatelja, to što je estetski nezanimljiv u usporedbi s radom BenaTemplesmitha – sve to ide u prilog mišljenju da industrijskim redateljem možepostati bilo koja osoba koja ima volje provesti nekoliko dana iza kamereurličući na sve oko sebe. Završnu će obradu ionako učiniti montažer koji će se pobrinutida čitava stvar funkcionira u skladu s pravilima službe. Što se mene tiče,filmovi poput „30 days of night“ nikad neće uspjeti nadmašiti jednakobesmislene horore mog djetinjstva. Nije tu riječ o nostalgiji i varijanti one'prije je bilo bolje' uzrečice (premda, činjenica da osjećam potrebu izravno seograditi od toga može dosta govoriti sama za sebe), već o tome da se filmvideo-ere nije bojao zaprljati ruke trash-ikonografijomi svakojakim pretjerivanjima. Čisti, apsolutno monotoni proizvod poput „30 daysof night“ sebe uzima daleko preozbiljno za ono što nudi.

Redatelj: David Slade

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/90600013/30Days_PipohXine.part1.rar
http://rapidshare.com/files/90600064/30Days_PipohXine.part2.rar
http://rapidshare.com/files/90600047/30Days_PipohXine.part3.rar
http://rapidshare.com/files/90600038/30Days_PipohXine.part4.rar
http://rapidshare.com/files/90600014/30Days_PipohXine.part5.rar
http://rapidshare.com/files/90600052/30Days_PipohXine.part6.rar
http://rapidshare.com/files/90600022/30Days_PipohXine.part7.rar
http://rapidshare.com/files/90599924/30Days_PipohXine.part8.rar

Projekt 365.144: Agora (2009.)

2011-10-24T14:52:00.001+02:00

Dobar je to paradoks. Odgledao sam dva i nešto sata filmakoji zagovara filozofiju, racionalnost i znanost nasuprot religijskomfundamentalizmu samo da bih stao na stranu oca Roberta Barrona koji u Catholicnew world iznosi kritiku ovog filma pisanu iz kršćanske pozicije. Jer,možda to ne biste povjerovali, nisu svi religiozni ljudi masovni ubojice,manipulatori i pedofili. A ako mi išta ide na jetra u suvremenoj polemici znanostvs. religija onda je to agresivna retorika likova poput Richarda Dawkinsa koja se, eto, prelijeva i u visokobudežtne(doduše europske, kako je netko napisao – zar zaista mislite da ćeanti-kršćanski blockbuster doći izAmerike?) filmove poput Amenábarove Agore. Amenábarova „Agora“ je tendenciozanfilm prepun patosa čiji glavni problem ne leži toliko u samoj tematici koliko uretorici pomoću koje istu prikazuje. Gledate li ga pažljivo, shvatit ćete kakoAmenábar nije uočio (ili ju je namjerno previdio) glavnu 'poruku' vlastitogfilma – fundamentalizam religijskih skupina je daleko manji problem od općenitesklonosti ljudskog uma prema dogmatizmu i ideologiziranjima svake vrste. Jer, Hypatia, glavni proponent razuma,znanosti i baštinica naslijeđa Aleksandrijske biblioteke u svom fanatičkomodnosu prema astrologiji i filozofiji nije ništa bolja od razularene rulje naulicama Aleksandrije. Njen fundamentalizam, doduše, nije od one vrste kojapotiče na nasilje, ali njime uvjetovana sljepoća direkto je odgovorna za usponove druge, nasilnije varijante. Amenábar je svjestan toga i direktno se tomeobraća u sceni koja pokazuje aleksandrijske učenjake začuđene brojem kršćana naaleksandrijskim ulicama. Dobrovoljno izolirani unutar zidova biblioteke,posvećeni kretanju nebeskih tijela i izučavanju geometrijskih oblika, uživajućisve prednosti vladajuće klase antičkoga svijeta, učenjaci poput Hypatieizgubili su sve doticaje sa svijetom oko sebe, zaboravljajući (i nikad zapravodovodeći u pitanje) na svoj povlašteni položaj. Povlašteni položaj je dvostrukenaravi i odnosi se na materijalno i intelektualno bogatstvo. Manjina koja semogla podičiti ovim odlikama nije, doduše, razumjela da se izvan zidinaaleksandrijske biblioteke nalazi siromašni, potlačeni i iskorišteni svijetkojemu odgovor na pitanje o kretanju nebeskih tijela ne znači baš puno uživotu. Pristajući uz stranu filozofâ Amenábar propušta istražiti uvjetenastanka i masovnog širenja kršćanstva, kao što propušta religioznu retorikuprikazati kroz prizmu političke borbe za moć. Odgovornost elite na taj se načinnikad ne dovodi u pitanje tako da sva krivica za klanja i 'tamno dobačovječanstva' pada na pleća bezumne rulje koja, zapravo, nema nikakve veze stime.

Amenábar inzistirana kontrastiranju znanosti i religije, okrivljujući potonju za sva zla ovogasvijeta pri tom uzdižući prvu na pijedestal. Pretpostavimo li da ovo nijeposljedica neznanja i igorancije, jedino objašnjenje leži u namjernojretoričnosti čitavog proizvoda. A takvih tendencioznih i namjerno slijepihretoričkih proizvoda tijekom povijesti bilo je i previše da bi na njih mogliblagonaklono gledati. Utoliko, „Agora“ nije ništa manje radikalna odradikalizama protiv kojih se, navodno, bori. Premda je riječ o jednoj odrijetkih borbi u kojoj cilj doista ne opravdava sredstva. U svom tom ideološkommisticizmu film, naravno, ostaje po strani. Golem je novac uložen kako bi seizgradila autentična kulisa (i zapravo je sjajno vidjeti blockbuster bez tone CGI-ja) koja, zapravo, ne služi ničemu. Ovakvemaratonske za i protiv debate daleko su bolje odrađivale američke sudske drameiz pedesetih kojima je bio potreban jedan interijer i nekoliko sposobnih pisacascenarija. Kod „Agore“ su retorički šavovi previše primjetni i iritiraju najednak način kao što iritiraju u onim filmovima s čijom se ideološkom premisomnismo skloni apriori složiti. Drugimriječima, da je netko u istoj retoričkoj maniri napravio pro-religijski film (aima ih, nije da ih nema), po njemu bi se osulo drvlje i kamenje. O „Agori“ se,uglavnom, šuti.

Nije nimalo čudnošto su kršćani diljem svijeta kritizirali „Agoru“, štoviše to su činili spravom. Argumentirana rasprava je jedna stvar, huškačka retorika posve druga.Pogotovo kad je loše napravljena.

Redatelj: AlejandroAmenábar

Propustili ste? Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/355836501/Agora.2009.DVDRIP.H264-ZEKTORM.part1.rar
http://rapidshare.com/files/355769982/Agora.2009.DVDRIP.H264-ZEKTORM.part2.rar
http://rapidshare.com/files/355796649/Agora.2009.DVDRIP.H264-ZEKTORM.part3.rar
http://rapidshare.com/files/355810036/Agora.2009.DVDRIP.H264-ZEKTORM.part4.rar

Projekt 365.143: Волкодав из рода Серых Псов (2007.)

2011-10-17T16:57:00.001+02:00

Ono malosuvremenog ruskog komercijalnog filma što pogledam lijepo pokazuje jednu stvar.Ruski su filmaši (a zajedno s njima i producenti) skontali da ako publika volii traži šund, onda je bolje da taj šund bude domaće proizvodnje. Publika ćesvejednako hrliti u kina, ali će novac od ulaznica, reklama i filmskihparafernalija umjesto u novčanike američkih filmskih magnata odlaziti domaćojindustriji. Daleko su Rusi od industrijskog standarda američke kinematografije,ali su jednako tako daleko od niskobudžetne fantastike. Još par godinanesmetanog razvoja tehnologije i koja godina intenzivnijeg proučavanjauspješnih scenarija približit će Ruse američkom standardu. Zahtjevnijigledatelji neće vidjeti nikakvu korist u ovakvom razvoju događaja, no njih seionako ništa ne pita. Trošak njihovih filmova rijetko kad prelazi nekolikomilijuna dolara. Arthouse s budžetomod dvadeset milijuna dolara (koliko je imao Vukodav) vjerojatno bi bio parada pretencioznog kiča. Rusi si, sdruge strane, mogu priuštiti toliko ulaganje u proizvodnju osrednjeg šunda –zemlja je dovoljno velika da bi, ako ništa drugo, povratila uloženo – malekinematografije poput naše (unatoč svom folklornom zaleđu praslavenskog islavenskog kulturnog kruga) o tome mogu samo sanjati. Zašto takvo što nije palona pamet hrvatskim piscima i zašto police knjižara nisu zakrčene domaćimkriminalističkim/ljubavnim/vampirskim romanom teško je reći. Tužna je činjenicada je još uvijek jeftinije uvoziti, nego proizvesti, vlastiti šund. Ne pomažetome ni sveprisutna ideologija koja pisce (i bilo kakve kulturne djelatnike, dane bi sad bili isključivi) tretira kao dobrohotne volontere, kojima bi već sampoziv za sudjelovanje na bilo kakvom projektu trebao biti dovoljan razlog ipitanje časti. Nedavno je u Nacionalu o tome pisao i Baretić, al' da nema od toga neke velike vajde pokazuje i nedavnipoziv koji je osvanuo na domaćem internetskom strip-forumu na kojem lik tražicrtače za strip o zlatnoj generaciji Hajdukapri čemu: Dakle, s obzirom da nije lakodo love, volio bih kad bi našao neke kvalitetnei jeftine crtače, što znači da u obzir dolaze i studenti. Poželjno je daisti ne traže nikakva autorska pravaako dođe do drugih izdanja (cit., boldanje moje). I tako, svijet (pa čak iHrvatska) ide dalje. Zajebite digresiju, jer o tome bi se moglo pripovijedatiuzduž i poprijeko – vratimo se „Vukodavu“.

Ako nikad u životuniste pogledali ni jedan fantasy film,ako nikad niste pročitali ni jednu knjigu ili strip iz tog žanra,pretpostavljam da bi vam onda „Vukodav“ mogao biti dobar. Riječ je o previšedosljednom filmu koji žanrovske konvencije i žanrovsku morfologiju uzimaozbiljno. Sve smo to već, u ovoj ili onoj inačici, vidjeli, a „Vukodav“ nedonosi ništa novo niti zanimljivo da bi opravdao dva i nešto sata koliko tražiod vas. Tu su junak bez roditelja, djeva u nevolji, iskonsko zlo, negativci sfetišem na lubanje i tetovaže, pripadnici plemstva, klera i lokalnih plemena –sve što, uostalom, treba biti tamo. Svijet je u nevolji i samo će hrabrostplavokosog i plavookog junaka moći stati na put silama zla. Sve to, doduše, nepredstavlja problem. Raja voli kostimirane drame s junacima? Raja će dobitikostimirane drame s junacima. Problem predstavlja Lebedev koji nema pojma kako se režiraju akcijske sekvence. Moževam se učiniti da će iz dvadeset milijuna dolara budžeta nekoliko tisuća bitiizdvojeno za kompetentnog koreografa – na žalost, čini se da i koreografispadaju u onu kategoriju ljudi koji bi trebali biti sretni svoj posao obavljativolonterski. Sjećate se pojma prljavogwesterna? Onih, mahom talijanskih,filmova koji su shvatili da čovjek koji dva mjeseca konjem prelazi pustaru nemože imati uredno obrijano lice i ispeglan kaput? Postoji i prljavi fantasy. Poetika je više-manje ista. Producentima „Vukodava“ svidiose taj pristup – srednjovjekovlje naprosto nije uvjerljivo ako ulice nisuprekrivene blatom, a ljudi dronjcima. No, promaknuo im je bitniji dio. Onajkoji kaže da realističniji (prljaviji) prikaz nekog povijesnog razdobljatakođer zahtijeva i realističniji prikaz ljudi. U stvarnosnoj kaljuži nemabajkovitih junaka.

I tako, iz scene uscenu, „Vukodav“ se kreće prema svom predvidljivom kraju u kojem junak osvajaprincezu i spašava svijet. I jedino zbog čega bi vrijedilo pogledati ovaj, a neneki američki film slične poetike jest to što su scenaristi bili dovoljnoprisebni da izbjegnu bilo kakvomoraliziranje i bilo kakv kult ličnosti. U svijetu „Vukodava“, smak svijeta,magija i zlo su stvarne prijetnje i oko toga ne treba previše prenemaganja.Jasno je što se mora učiniti. To što nas više ništa od toga ne može oduševitini fascinirati dio je neke sasvim desete priče.

Redatelj: NikolajLebedev

Propustili ste?Pogledajte:

http://rapidshare.com/files/332830497/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part1.rar
http://rapidshare.com/files/332835643/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part2.rar
http://rapidshare.com/files/332840653/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part3.rar
http://rapidshare.com/files/332845954/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part4.rar
http://rapidshare.com/files/332851042/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part5.rar
http://rapidshare.com/files/332856099/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part6.rar
http://rapidshare.com/files/332860920/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part7.rar
http://rapidshare.com/files/332862215/Volkodav_iz_roda_Serykh_Psov_-_2007_RUS__FANTASY__BOBIK_.part8.rar

Projekt 365.142: To catch a thief (1955.)

2011-10-01T01:12:00.004+02:00

Prije nego što ga je Cahiersdu cinema proglasio vrhunskim autorom vrijednim pozornosti, Hitchcockovi su filmovi bili dalekomanje vidljivi no što su danas. Na Bilježnicamasu odrasle generacije europskih filmaša, a u vremenu prije interneta, kadsu specijalizirani časopisi bili jedini relevantni izvor suvremene misli,uzimanje Hitchcocka pod vlastito okrilje značilo je puno. Značilo je to, izmeđuostalog, da je bilo dopušteno pogledati unatrag, na dvadeset godina starefilmove i u njima tražiti odjeke onoga što će u drugoj polovici pedesetihodjeknuti filmskim kulturnim establišmentom. Ime Alfreda Hitchcocka od sredinepedesetih postalo je dijelom svjetske kulturne baštine i nema tog ljubiteljafilma, ozbiljnog teoretičara medija ili filmskog kritičara koji se u ovom ilionom trenutku nije dotaknuo njegovog opusa. Znamo kako kultura i njeniproizvodi nisu imuni na hype, no čakće i najveći cinici Hitchcocku priznati majstorstvo režije. Je li on ikadaprešao granicu i postao nešto više od dobrog zanatlije dilema je oko koje se idanas mogu lomiti koplja. Čak i kad bi postojalo, definitivno razrješenje tedileme ne bi me pretjerano zanimalo. Jer, kod Hitchcocka, kao uostalom i koddrugih autora, nije bitan konsenzus kulturne zajednice. Bitno je ono što jeponuđeno. A Hitchcockovi filmovi čovjeku poput mene nude bezgranično veselje.

Uzmimo na primjer To catch a thief, film nastao sredinompedesetih. Taman tamo negdje na Hitchcockovom prijelazu iz statusa zanatskiobdarenog redatelja u status kulturne ikone. Već pomalo ostarjeli Cary Grant i ledena kraljica Grace Kelly nositelji su najobičnije kriminalističkepriče smještene na Francuskoj rivijeri. Stvari su, dakako, relativno predvidljive.Sredina pedesetih, eksponirani redatelj, Paramount,velike zvijezde, nova tehnologija (VistaVision)i egzotična lokacija (dakako, ideja egzotike primjerena je američkomsvjetonazoru unutar kojeg je Francuska oduvijek figurirala kao mjesto najraspojasanijegužitka. Nije ni čudo, sekularna država poput Francuske morala je predstavljatiegzotiku Americi utemeljenoj na konzervativnoj religiji) – sve je tonepogrešivo vodilo tome da priča o kriminalu, ljubavi i avanturi bude smještenau visoko društvo. Klasični je Hollywood sredinom pedesetih još uvijek jak,fabularne su niti jasne i premda je riječ o relativno jednostavnom filmu, jasnoje kako se na njemu ozbiljno radilo. S novcem u vidu, kao što je bio i red.Ipak, na kormilu jedne takve rigidne strukture nalazi se redatelj koji pravilasavršeno poznaje ali mu ih se ne da sasvim dosljedno slijediti. Gledatelji hoćecar chase u kriminalističkom filmu?Gledatelji će dobiti car chase –snimljen u totalu, iz ptičje perspektive – carchase koji umjesto automobila što se natjeravaju prikazuje čitavu panoramupriobalne Francuske, njenu arhitekturu i zemljopisnu strukturu. Hitchcock jeipak relativno miran i staložen u ovom filmu. Ne izvrće pravila do te mjere kaošto će to uraditi pet godina kasnije u Psychu.Ipak, kad god mu se pruži prilika, zaigrat će se kamerom – u rješenju svoje cameo uloge, u podsmjehivanjustereotipnom modelu uštogljenog Britanca, u razradi lika trezvene američkebogatašice, u panoramskim totalima Rivijere, u vizualnom dizajnu Caryja Granta –Hitchcock će se igrati sve do posljednje minute i pri tom sasvim ozbiljnoodrađivati zahtjeve žanrovskog filma. Usporedite li „To catch a thief“ sklasičnim žanrovskim primjerima iz istog razdoblja, uočit ćete određenusvježinu koje u industrijskim žanrovskim filmovima jednostavno nije bilo. Sveje to, dakako, na osnovnoj fabularnoj razini jednako predvidljivo i staromodno,no sva magija leži upravo u sitnicama.

Jedna od sitnicaje i način na koji se u filmu tretira seksualnost. Pedesete su svojevrsno viktorijanskodoba Sjedinjenih američkih država. Doba s izraženom cenzurom u svim medijima is konzervativnim moralom koji hara s govornica političkih moćnika. Erotiziratifilm u takvom kulturnom ozračju bio je veliki izazov. Kako to kaže narodnaposlovica – „na muci se poznaju junaci“. Iz današnje perspektive, u kontekstukvazi-slobode povodom prikazivanja seksualnosti i erotike na filmskom platnu,neka Hitchcockova rješenja izgledaju smiješno. Rješenja poput jukstapozicijescene u kojoj se Cary Grant i Grace Kelly prvi put susreću nasamo u zamračenojsobi i scene vatrometa nad Gradom u daljini. Ne leži sve ipak u banalnim vizualnimmetaforama. Ima nečega i u riječima. U dvosmislenim izjavama, malim zaustavljanjimakamere, tek toliko da se njome skrene pozornost na izraze lice i govor tijelaglavnih junaka – Hitchcock je usred cenzure radio „prost“ film. Film čija ješarmantna, opsceno-nevina prostota na neki način daleko privlačnija od otvoreneerotike u scenama suvremenih filmova u kojima se industrijski skrojena tijelasuvremenih modela razgolićuju bez ikakvih ograda. „To catch a thief“ ni po čemunije veliki film. Nije to važno djelo koje će ostati zapisano u filmskimanalima. Riječ je tek o filmu koji zorno prikazuje ono što su kritičariokupljeni oko Cahiers du cinema većdavnih dana uočili – kako je britanski redatelj s holivudskom adresom osoba nakoju doista treba obratiti posvemašnju pozornost.

Redatelj: AlfredHitchcock

Propustili ste?Pogledajte:

Pass: www.onlyoldmovies.info